-Ponosan sam na to poređenje, govori tiho Števanić, s osmijehom u kojem se prepoznaje skromnost čovjeka. Rahmetli Zaim je bio i ostao moj idol. I sam je znao reći da pjevam slično njemu, a to njegovo “slično meni” za mene je značilo mnogo.
Od tog divnog čovjeka naučio sam da se sevdalinka ne viče, već da se pjeva iz duše i srca. Po tome je ta pjesma jedinstvena i besmrtna.
Andrija nije od onih koji jure za komercijalnim uspjehom. Njegov sevdah, kako kaže, nije roba nego osjećaj.
-Pjesmu volim svim srcem, i zato joj dajem cijelog sebe, ističe on. Volio bih da se vrate ona dobra, stara vremena kad se cijenila dobra pjesma i dobra interpretacija. Danas su mnogima puna usta sevdalinke, ali kad je treba pustiti na radiju ili televiziji to ide na kašičice, kao da je, ne daj Bože, nešto što treba skloniti od naroda. Ovaj tihi zaljubljenik u našu tradicionalnu pjesmu sevdalinku kaže:
-Sevdalinka je duša naroda, a duša se ne smije zaboraviti. A narod, zna Andrija, i dalje čuva svoju pjesmu. U tišini bašti, pod krovovima starih trešanja, dok se kafanski dim miješa s mirisom kafe, negdje će se uvijek začuti glas koji nosi sevdah: blag, iskren i beskrajno ljudski.
Takav glas ima samo onaj ko, kao Andrija Števanić, pjesmu voli svim srcem.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.