Juni 1969: Odavno ne pamtimo da je u našoj redakciji jednog dana toliko puta pozvonio telefon. S druge strane uzrujani i radoznali glasovi pitali su: “Je li istina da je Arsen Dedić umro?” Isto je bilo s telefonima u ostalim listovima, na radiju i na televiziji.
Što se to zbiva s Arsenom? Jesu li mu zaista dani odbrojeni? Boluje li od raka?
Navikli smo na to da “pokopamo” mnoge poznate ljude. Miodrag Petrović Čkalja, naš najpopularniji komičar, tvrdi da bar jednom mjesečno “pogine” u saobraćajnoj nesreći. Mića Orlović je bio tri-četiri puta živ pokopan, a jednom je to bilo zauzelo takve razmjere da je čak ozbiljno potreslo i njegove roditelje u Valjevu.
Prije tri godine Slaven Zambata je “nastradao” i otišao na onaj svijet nakon sudara automobila. Mija Aleksić je “izdahnuo” pošto ga je u jednoj tučnjavi bocom po glavi odalamio neki pijanac. Ivica Šerfezi je “negdje u Rusiji poginuo” u avionskoj nesreći, Zafira Hadžimanova je “ubio” jedan ljubomorni muž i tako unedogled.
Poznati i popularni plaćaju danak kod nesavjesnih stvaralaca lažnih vijesti.
To ne bi bilo tako strašno da o takvim “patkama” nisu informirani i najbliži, koji u prvi mah povjeruju da je njihov sin ili brat zaista mrtav.
Kod Arsena Dedića je, međutim, ova neobična i neshvatljiva kampanja poprimila strahovite razmjere. Nije vrijedilo što se, istodobno kad su te vijesti kolale gradovima, Arsen Dedić pojavljivao na televiziji, što novine o tome nisu pisale i što je, na kraju krajeva, i sam Arsen u prošlom broju Plavog te u još nekim listovima duhovito demantovao glasine o svojoj “smrti”.
Arsenov telefon u Zagrebu zvonio je bez prestanka. Njega nije bilo kod kuće (pjevao je na Beogradskom proljeću, a prije toga je boravio u okolini Dubrovnika kao gost jednog čitatelja Studija) i to je bio “dokaz više” da je pokojnik.
Najgore je bilo to što je ova vijest došla i do Šibenika, Arsenova rodnoga grada. Delegacije građana hrlile su prema kući Arsenovih roditelja da im izraze saučešće. Oni su najprije i sami demantovali, jer su neposredno prije toga telefonski razgovarali sa svojim sinom, ali kad su posjeti postali učestali, uhvatila ih je panična strava.
Dugo im je bilo potrebno dok se nisu ponovo spojili s Arsenom koji ih je lično uvjerio da ne zove s “onoga svijeta”.
U Zagrebu je priča uzbudila čak i Arsenove najbliže saradnike. Kompozitor Alfi Kabiljo je zvao redakciju i pitao je li “ono ipak možda istina”?
Uzrujali su se članovi zabavnog orkestra Radio Zagreba na snimanju u “Istri”, jer su informacije o Arsenovoj “smrti” bile alarmantne i dolazile su iz “sigurnih izvora”. Arsen je lično morao doći da uvjeri nevjerne Tome.
U Plavi vjesnik je došlo nekoliko uplakanih djevojaka i pitale su kad će biti Arsenova sahrana. Kad smo se nasmijali, one su nam rekle da nam donose najnoviju vijest i zaprepašteno su zaključile kakvi smo mi novinari kad ne znamo najnovije vijesti.
A tek pisma! Bacimo pogled na njihov sadržaj:
“Recite mi je li Arsen zaista na smrt bolestan. Čujem da je neizlječivo bolestan i da mu nema više od dvije sedmice života. Seka, Sinj”
“Ne mogu vjerovati da će Arsen, naš veliki i najveći pjevač, za koji dan nestati. Neutješna Jenny”
“Ukoliko je tačno da će Arsen živjeti samo do ljeta, neka dođe da kod mene usamljene provede posljednje dane svog života. A. Postira, Brač”
“Čula sam iz pouzdanih izvora da Arsenu Dediću nema spasa. Ukoliko ga ne mogu izvući naši liječnici, a ima mu spasa u inostranstvu, onda predlažem da napravite veliku akciju skupljanja priloga kako bismo izvukli našeg najdivnijeg i jedinstvenog Arsena. Ljubica Vračko, Zagreb”
Ustvari, istina je da je Arsen Dedić bio na operaciji koja je prošla bez ikakvih posljedica. To je bio jedan bezazleni hirurški zahvat koji je u mašti lovaca na “patke” pretvoren u neizlječivu bolest.
Arsen Dedić, koji je upravo na velikoj turneji, poručuje svojim “grobarima”:
“Bilo bi ljubazno da se prethodno dogovorimo o svemu, a ne da me sahranjuju mimo mog znanja. Sve vijesti o mojoj smrti ubuduće molim slati na Plavi vjesnik, kako bih i ja saznao od čega sam umro. Mislim da je to red, jer ja sam ipak svoga tijela gospodar!”