Govorila je o napadima na povratnike, neprocesuiranju počinitelja, Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, ali i o prekidu emitovanja programa FTV-a iz pozicije dugogodišnje uposlenice FTV i BHRT-a.
Na početku razgovora Jurišić je kazala da Međunarodna zajednica, kada je riječ o Srebrenici, pere svoju savjest.
“I slične situacije su u Prijedoru, nakon koncentracionih logora, pa spomenicu nisu podignuti. I u Hercegovini je tako, i u drugim mjestima istočne Bosne poput Višegrada i Foče, koji su također bili mjesta masovno počinjenih raznih zločina. Moram istaći kad je Srebrenica u pitanju – Memorijalni centar Potočari, na čelu sa Emirom Suljagićem, i da sam u prilici sada bih ustala i na taj način mu odala poštovanje, zato što su od Srebrenice napravili ozbiljnu historijsku priču o kojoj se uči. Nisu ni nama, niti svijetu dozvolili da se o Srebrenici razgovara isključivo 11. jula na dan sjećanja na genocid”, kazala je Jurišić.
Jurišić: Nije Milorad Dodik džaba nudio dvije milijarde
Kad je riječ o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, nema više spora, smatra ona. Mišljenja je da će biti usvojena. To će biti olakšanje svijetu, navodi, a možda i nekim novi novim generacijama na balkanskim prostorima.
“Sa žaljenjem moram primijetiti da je srpsko vodstvo, pri čemu ne mislim samo na političko, nego i vjersko vodstvo, propustilo priliku da spere ljagu na određeni način, da prihvati činjenici da se u Srebrenici dogodio jedan od najvećih, ako ne najveći zločin genocid i da tako osudi i ugradi u udžbenike. Nažalost, taj proces je odgođen na štetu srpskog naroda, a kad je riječ od vodstvu, oni su privremeno oslobođeni. Znate zašto su to uradili? Zato jer su uvjereni da se taj proces suočavanja i naknade materijalne štete neće dogoditi u njihovom periodu. Nije Milorad Dodik džaba nudio dvije milijarde”, govori Jurišić.
Od Munire Subašić, preko Kade Hotić, do brojnih drugih anonimnih ljudi, napominje naša sugovornica, njihov život u RS je iznimno težak.
“Možete zamisliti šta se događa u njihovim životima kada Dodik i njemu slični kažu da može doći do secesije. Zamislite kako gledaju na svoju budućnost. I kada se ta strašna retorika prenese na niže instance i potpuno postane prihvatljiva nekom srpskom vodstvu i običnim ljudima na ulici”, rekla je, dodajući da počinioci zločina i napada na povratnike, kao iznimno ranjivu grupu BiH, se ne procesuiraju.
Spomenula je nekoliko skorih primjera.
“Senad Sefić koji je rođen i koji se vratio u Kamenicu, to je mjesto masovnih grobnica, doživio je napad. Počinitelji su poznati. Taj napad se dogodio u septembru i ništa se ne događa. Također, Osman Mehanović, iz Bratunca. Zna se ko su počinitelji. Taj napad je počinjen prošle godine, još ništa se nije dogodilo. Nema optužnice, nema izvršenja, nema sudskog procesa. Fadil i Ajša Memišević, također. Počinitelji nisu pronađeni, već je prošlo 15 mjeseci. I naravno, to ohrabruje dalje. Takve poruke i takve napade i takva krivična djela imamo jednom mjesečno“, rekla je Jurišić.
Ispričala je i da se jučer sastala sa novinarom Marinkom Sekulićem, koji je ne samo preživio verbalni napad, nego ozbiljne prijetnje smrću od načelnika opštine Srebrenice Mladena Grujičića, te otkrila da, prema njenim saznanjima, Grujičić još uvijek nije saslušan.
“Policijska zaštita je trajala samo dva dana. Sekulić je dva puta saslušavan. Prema mojim informacijama, u policijskoj stanici Mladen Grujičić još uvijek nije saslušan. A kad je riječ od Muniri Subašić, ona je bila od njega izložena tužbi za klevetu, od koje se morala braniti dvije godini. Hoću da kažem o kakvoj se subverziji normalnog bh. društva radi”, naglasila je sugovornica N1.
Poruka menadžentu i politici
Mišljenja je i da se BiH jako dugo vrti u statusu Quo i ono što je gore od toga, napominje, je kad su ugroženi mir i sigurnost.
“Ja vam mogu samo potvrditi da smo došli dotle – samo neka je zdravlja i neka je mira”, govori.
Govoreći o jučerašnjem gašenju programa Federalne televizije, navodi da je moglo drugačije, ali i da je ključ rješenja mogao biti u rukama Federalne vlade na čelu sa premijerom Nerminom Nikšićem.
“Sticajem okolnosti uređivala sam prvi Dnevnik novootvorene bh. radio-televizije, 2002. godine. Očekivalo se tada da neko lupi šakom o stol i da otpusti ljude. Bilo je više od 1.000 uposlenika. Trebao je neko da kaže da je najobičnija laž, mogućnost donošenja, novog zakona, jer i ovaj je jedva donesen 2005. godine pod pritiskom međunarodne zajednice”, kaže ona, i dodaje:
“Ključevi za rješenje ovog problema su bili u rukama Federalne vlade. Bez ikakvih problema, Federalna vlada je mogla donijeti odluku kojom bi se sredstava koja se već prikupljaju i koja se nalaze na računu Elektroprivrede BiH mogla rasporediti među ova dva javna emitera”.
Na kraju je poručila, kako je rekla, menadžmentima i politikama da im ona sasvim sigurno ne stoji na putu.
“Ono sto pokušavaju spinovat proteklih dana, jeste da me interesuje jedna od ovih pozicija, što je potpuno netačno. Ne smatram poštenim ući u politiku i vratiti se u novinarstvo, to ću uraditi samo ako na to budem prisiljena”, zaključila je nekada ugledna novinarka i uposlenica FTV-a, a danas zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice FBIH.