Direktor Memorijalnog centra Emir Suljagić započeo je obraćanje izvinjenjem zbog zločina koje je Handžar divizija počinila tokom Drugog svjetskog rata.
Obraćanje Suljagića prenosimo u cijelosti:
“Hvala vam što ste bili ovdje s nama danas. Prije nego što se okrenem samoj konferenciji, dozvolite mi da se obratim našim prijateljima i saveznicima iz Svjetskog jevrejskog kongresa. Iako nemam zvaničnu optužbu, osim moje funkcije direktora Memorijalnog centra Srebrenica, osjećam se duboko primorano, ovdje i sada, reći sljedeće:
Prije osamdeset godina, neki od mojih zemljaka su se pridružili redovima u službi njemačke nacističke ideologije, donoseći štetu vama, vašem narodu i vašim precima – vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Zbog ovoga vam se izvinjavam i nadam se da ćete pronaći oproštaj u svojim srcima.Ja to radim ovdje, na mjestu koje predstavlja gravitacioni centar svih naših stradanja u dvadesetom vijeku, iz dva razloga. Prvo, da se pokaže da nijedna historija nije elegantna: svi su ružni i mučni, ali ipak moraju biti prihvaćeni u svoj svojoj nesavršenosti.
Drugo, stojim pred vama u ime potomaka, djece i unučadi, generacije Bošnjaka koja je devedesetih godina doživjela istu sudbinu kao i vaše pretke 1940-ih: besmisleno su ubijani, isključivo zbog kože u kojoj su rođeni.
Osjećam da je moja historijska dužnost da prenesem ovu poruku: oni koji su služili 13. Waffen SS diviziji ili ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske nisu djelovali u ime našeg naroda. Njihova djela nisu govorila za nas tada, kao ni danas. Naša zemlja je bila okupirana, naš narod potčinjen, a naši glasovi su utišali.
Da smo zaista imali prave zastupnike, to bi bili partizani i antifašisti Bosne i Hercegovine – Fadil Jahić, Pašaga Mandžić i Avdo Humo, između brojnih drugih. Derviš Korkut, koji je rizikovao svoj i život svoje porodice da bi spasio ono najdragocjenije što jedan narod može imati – sjećanje na svoj identitet – govorio je u naše ime kada je Hagadu sakrio od kandži nacista.
Ima još toga zbog čega se želim izviniti. Želim da se izvinim zbog činjenice da se danas u mojoj zemlji održavaju komemorativne mise za ubice Jevreja tokom holokausta; zbog činjenice da se grade groblja za domobranske i ustaške, bešćutno i cinično krštene “groblje mira. “Želim da se izvinim zbog činjenice da nas ustav moje zemlje onemogućava da imamo jevrejskog predsjednika. Međutim, u konačnici nije u mojoj moći da izdajem takva izvinjenja. Podvlačim ove pritužbe samo da naglasim trajnu snagu onoga što je Hannah Arendt opisala kao “podzemnu historiju. “
Holokaust je jedinstven i jedinstven zločin. Ja se, međutim, usuđujem tvrditi da smo devedesetih čuli i svjedočili odjeku holokausta: u zarobljeničkim logorima, logorima za silovanje, masovnim grobnicama i prisilnom transferu – u fizičkom uništenju svakog traga našeg postojanja u ovoj zemlji.
Hvala vam dragi prijatelji što ste pružili ruku i prihvatili priliku da izgradimo ovaj most između dva iskustva i dva naroda – most od većeg značaja od svih nas kolektivno. Sada bih izdvojio trenutak da se obratim građanima Bosne i Hercegovine.
Trideset godina je prošlo od početka genocidnog napada koji je pokrenut na nas kao zajednicu i kao narod. Trideset godina kasnije, nemamo garanciju osim vlastite volje i sposobnosti da više nećemo biti podvrgnuti masovnom i sistematskom nasilju zbog toga ko smo i šta smo.Ne postoji institucija, osim Memorijalnog centra Srebrenica, koja je posvećena očuvanju sjećanja, podizanju svijesti i sprečavanju budućih zločina. Trideset godina nakon genocida i dalje pregovaramo o uslovima pod kojima možemo biti prihvaćeni kao Evropljani.
Trideset godina kasnije, tek trebamo riješiti naše egzistencijalne imperative. Trideset godina kasnije, kada nam djeca prebiju samo pet kilometara dalje u Bratuncu, stradaju u ime Srebrenice.
Trideset godina kasnije, opet smo prepušteni sebi. Ipak, još uvijek ima nade. Još ima nade dok se borimo, i dok se borimo, ostajemo živi. Ali ne zaboravimo za šta se tačno borimo: za bukvalno svaku riječ, svaki koncept, za pravo da definišemo svoje proživljeno iskustvo riječima po našem izboru. Ovo je naše pravo, a ukorijenjeno je u drugom: pravo na postojanje.
Mi nismo prvi, a nažalost, nećemo biti ni posljednji koji će morati hodati ovom mukotrpnom stazom. Na ovom putu uvijek moramo imati zadnju riječ. Ovaj put historija se neće ponoviti: Mogu sa uvjerenjem reći da su 1940-te bile podjednako, ako ne i smrtonosnije od devedesetih za bošnjački narod. Danas, međutim, naši gubici u ovom periodu su samo fusnota u historiji. Desetine hiljada naših predaka, njihovi životi i budućnost koja ih je čekala – samo fusnota.
Odbijamo da budemo fusnota. Odbijamo da naše iskustvo ispadne na margine evropske historije. Odbijamo živjeti u sjeni historijskih tišine. Za naše iskustvo je ništa ako nije evropsko. Ova konferencija je posvećena kolektivnom pamćenju, što je mukotrpan proces. Ona podrazumijeva pedantno identifikovanje i odabir činjenica i njihovo zakonito mjesto u historiji, što bliže istini. Ono što unosimo u ovaj proces ne može i ne smije se nastaviti ignorirati: naša vlastita iskustva, vlastite riječi, vlastite slike – naša historijska tapiserija.
Danas smo ovdje da podignemo glas. Jer šutjeti o zločinu je jedino gore od samog zločina. Nećemo šutjeti”, poručio je Suljagić u Srebrenici.