Prema posljednjim informacijama usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama trebalo bi se desiti polovinom ovog mjeseca, nakon što je odgođeno njegovo usvajanje koje je bilo ranije zakazano za 2. maj.
Finalni prijedlog Rezolucije sastoji se od sedam tačaka, a njima se želi sačuvati sjećanje na srebreničke žrtve te spriječiti njihovo negiranje i veličanje osuđenih za ratne zločine, dok b 11. juli svake godine u cijelom svijetu bio obilježen kao podsjednik na zločine koje su počinile agresorske snage sastavljene od pripadnika Vojske RS-a, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom ratnog zločinca Radovana Karadžića, uz logističku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, uz akcenat na posebnu vojnu jedinicu iz Srbije „Škorpioni“ kojii su pobili stotine muškaraca iz Srebrenice.
Stanje ovih sedmica, zbog očekivanog usvajanja rezolucije, odavno nije bilo napetije na relaciji BiH – Srbija, ali i na relaciji između dva entiteta u BiH, Federacije i onog manjeg – RS-a.
Svi se nadaju miru, ali…
Jedno od pitanja koje se samo po sebi nameće ovih dana jeste šta će se dešavati nakon usvojene rezolucije? Retorika koju slušamo sa svih strana, pogotovo iz Srbije i RS-a je uglavnom ratna, uz prijetnje, upozorenja i slično…
Naravno, svako normalan i u BiH i u Srbiji, vjeruje i nada se da do nekakvih sukoba neće doći. Ipak, ne može se garantovati da će život Bošnjaka, pogotovo povratnika, na teritoriji gdje je većinsko srpsko stanovništvo nakon usvajanja rezolucije biti isti. I ovako smo svjedoci konstatnih napada na povratnike koje su otišle toliko daleko da se i oružje počelo upotrebljavati. Uz to se postavlja pitanje, s obzirom na retoriku tamošnjeg lidera Vučića, kakav će uopšte biti odnos dvije zemlje u oblasti ekomonske saradnje, turizma, sporta i svim drugim vrstama odnosa koje mogu imati dvije komšijske države?
Kada su u pitanju konkretno povratnici u RS-u, razgovarali smo sa Muratom Tahirovićem, predsjednikom Udruženja žrtava i svjedoka genocida, koji nije negirao da bi se mogao desiti porast nacionalizma, mržnje, provokacija i svega drugog što bi moglo ugroziti bošnjačke povratnike u RS-u, a sve u cilju neke vrste odmazde i reakcije na potencijalno usvajanje rezolucije.
– Iskreno, ne znam šta bi mi to trebali uraditi pa da se to izbjegne? Jedino da Bošnjaci kažu kako zločinci nisu krivi i kako se genocid nije desio?! Činjenično stanje kaže da su sve tri strane činile zločine i ja to nikad neću negirati, međutim postoji jedna vrsta selekcija. Međunarodno pravo jasno kaže da postoje zločini koji su počinjeni iz nehata i oni koji su planirani, organizovani, s namjerom. Ovdje je sve jasno. Postojala je namjera da se uništi jedan narod. Uostalom vi nikog ne morate ubiti, dovoljna je namjera. I ta namjera je ovdje uspjela. A taj ko je uradio to ne prihvata svoju odgovornost. Pa vi dolazite u situaciju da se njemu izvinjavate, a ne on vama, rekao je na početku Tahirović.
Konkretno o mogućoj odmazdi na Bošnjake ako se usvoji rezolucija, kaže:
– Mi smo napravili analizu od 1996. do 2022. u vezi napada na povratnike. Tražili smo informacije institucija, nevladinih organizacija, anketu smo uradili među povratnicima. I naravno od vjerskih zajednica. Na prostoru RS-a je ubijeno ukupno 14 osoba i do dan danas nemamo ime i prezime nijedne osobe koja je to učinila. Vodi se postupak protiv NN lica. U nešto više od 3000 anketiranih povratnika više od 1000 je maltretirano. Preko 300 vjerskih objekata je oštećeno. I da li će sad imati povratnici problema novih? Pa hoće. Jer vlast je fašistička. Munira Subašić se vratila iz New Yorka i rekla da je očekivala da predlagač ove rezolucije bude Srbija. Ali… Jer to bi dovelo do nekog pomirenja. Rezolucija će samo potvrditi nešto što je već na stolu dugo. S činjenicama, dokazima…, smatra naš sagovornik.
Ratna retorika
O huškačkoj ratnoj retorici predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji dodatno sije strah među povratnicima pogotovo onim koji žive blizu granice sa Srbijom, Tahirović je rekao sljedeće:
– Naravno da je to užasna retorika, i da ljudima koji žive tamo nije nimalo jednostavno, ali šta smo mi trebali sad?! Te 1995. kad je potpisan Dejton, da se niko ne vrati u RS, da sve priznamo, da napada uopšte nije bilo, da im prepustiš sve… Ali opet ne bi bilo mira. Onda bi bilo – “A Jasenovac?” Uvijek bi se nešto pronašlo. A šta je Jasenovac nego jedna činjenica, zločin. I to je istina. Čudno je to kako samo Dodik i Vučić koriste termin “genocidan narod” kada govore o Srbima. Ja nijednog Bošnjaka nisam čuo da je to izgovorio. Ko je to rekao neka mi ga odmah pokažu.
Iako se čini kako odnosi BiH i Srbije nikad nisu bili zategnutiji kao u posljednjih nekoliko mjeseci, Tahirović kaže kako se to samo tako čini, te da je u principu sve isto od kraja rata na ovamo.
– Vidite, i 1996. povratnici su napadani. Napadnute su i međunarodne snage koje su ih štitile. I NATO snage su čak napadali. To je čisti fašizam. Aparthejd jedan kroz jedan! A zamislite da mi kao Bošnjaci sada dignemo naše Bošnjake tamo u Sandžaku i napravimo problem Srbiji? Šta bi onda bilo?! A bude li se ovako provociralo, iritiralo… ništa nije isključeno, zaključio je Tahirović.