Rezolucijom se osuđuje i negiranje genocida te veličanje ratnih zločinaca, dok se države članice Ujedinjenih nacija (UN) potiču na čuvanje sudski utvrđenih činjenica kroz obrazovne sisteme radi sprečavanja revizionizma i ponavljanja genocida.
Od država članica UN-a traži se da poštuju obaveze prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Srbija nema direktnu odgovornost
Pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu utvrđeno je da Srbija nema direktnu odgovornost za genocid u Srebrenici, ali da je odgovorna što ga nije spriječila.
Međutim, burne su reakcije mnogih srpskih dužnosnika – kako iz bh. entiteta Republika Srpska, tako i iz Republike Srbije – kao i veliki niz dezinformacija i teorija zavjere u vezi s rezolucijom.
Tri decenije nakon genocida, ni u Srbiji – niti u entitetu Republika Srpska – nije došlo do politike i katarze koja je u Njemačkoj dovela do historijskog priznavanja krivice i izvinjenja kancelara Willyja Brandta.
Naprotiv, vlasti u Srbiji, ali i u RS-u, ne samo da negiraju genocid već ga pokušavaju relativizirati kad god im se ukaže prilika. Upravo se zbog toga protive rezoluciji.
U medijima širom RS-a i Srbije, često se promovišu navodni autoriteti ili stručnjaci koji pokušavaju dokazati kako se nije dogodio genocid nad Bošnjacima, te da su Srbi zapravo zanemarene žrtve ratova iz 1990-ih. Također je mnogo naslova koji više naginju u domen teorija zavjere nego činjenica.
Zato u Detektor magazin specijalu pogledajmo nekoliko mitova u vezi s rezolucijom.