Nekoliko dana kasnije, istaknuti profesor prava i potomak preživjelih žrtava Holokausta, Menachem Rosensaft osudio je izjave izraelskog zvaničnika i optužio ga da se pridružio “neslavnim redovima negatora genocida u Srebrenici”. Najistaknutiji među njima je, ističe, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, a izjave bh. političara nazvao je “ekstremnim lažima” i “krajnje licemjernim”.
Rosensaft se kritički obrušio i na izraelske akademike i aktiviste, koji su u svojim javnim istupima negirali genocid u Srebrenici. “U potpunosti razumijem zašto bi Dodik i drugi u Republici Srpskoj željeli angažirati povodljive Izraelce da im pruže navodno ‘židovsko’ pokriće za njihovo negiranje genocida u Srebrenici”, kazao je, dodavši da smatra uvredljivim kako su neki od njih sada to spremni i učiniti.
“Vilanove izjave samo su posljednje u nizu odbacivanja termina “genocid” za događaje u Srebrenici, dok se Generalna skupština Ujedinjenih naroda (UNGA) priprema glasati o rezoluciji koja bi 11. juli proglasila ‘Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995’. Rezoluciju, koja također osuđuje bilo kakvo negiranje genocida u Srebrenici, predlažu Njemačka i Ruanda, dvije zemlje kojima je genocid urezan u svijest, a podržavaju je SAD, Francuska, Nizozemska, Italija, Jordan, i Novi Zeland među nizom država članica UN-a”, piše Rosensaft u uvodu teksta pod naslovom ‘Ponovno negiranje poricanja genocida u Srebrenici, dok UN raspravlja o nacrtu rezolucije‘.
Ističe kako bi donošenje takve rezolucije bilo bi u potpunosti u skladu sa službenim međunarodnim danima sjećanja koje je Generalna skupština proglasila za Holokaust (27. januara) i genocid u Ruandi 1994. (7. aprila, kao i na žrtve ropstva (25. marta), mučenja (26. juna), terorizma (21. augusta), djela nasilja na temelju vjere ili uvjerenja (22. augusta) i općenito genocida (9. decembra).
“Činjenica da Ujedinjeni narodi to još nisu učinili za mrtve u Srebrenici sramotna je sama po sebi”, naglašava Rosensaft i dodaje:
“Vilan se, možda u nastojanju da poveća podršku Srbije krajnje desničarskoj politici vlade Benjamina Netanyahua, sada pridružio neslavnim redovima negatora genocida u Srebrenici i postao dio – ili sebi dopustio da postane dio – usklađene kampanje za remećenje i sabotiranje rezolucije UN-a. Ne smije se dopustiti da to i uspije”.
Nastavio je s kratkim osvrtom na relevantne činjenice o Srebrenici.
“Ubistva u Srebrenici bila su najekstremnija manifestacija politike ‘etničkog čišćenja’ bh. Srba i pokretačke snage koja je stajala iza njih, pokojnog srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, tokom ratova 1990-ih koji su uslijedili nakon raspada bivše Jugoslavije. Njihov cilj: hegemonistički cilj svesrpske države koja se u novije vrijeme naziva ‘Srpski svijet’, oslobađanjem pretežno srpskih područja u BiH od Bošnjaka i Hrvata i konačno uključivanjem ovih teritorija u ono što je tada bilo Jugoslavenska Socijalistička Federativna Republika Srbija”, pojasnio je.
Masakri u ‘sigurnoj zoni’ UN-a
“Dana 16. aprila 1993. godine, usred brutalnog rata koji je uslijedio nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine od tadašnje raspadajuće Jugoslavije, Vijeće sigurnosti UN-a označilo je Srebrenicu i njenu okolicu “sigurnim područjem koje bi trebalo biti slobodno od bilo kakvog oružanog napada ili drugog neprijateljskog čina”.
Počevši od 11. jula 1995., nakon što je nizozemski bataljon mirovnih snaga UN-a “sramotno predao Srebrenicu i njezine stanovnike pod kontrolu gore spomenutih snaga bh. Srba koji su se predstavljali kao četnici — izraz korišten za nacionalističke srpske gerilske snage tokom Drugog svjetskog rata — pod komandom generala Ratka Mladića, četnici su nemilosrdno i sistematski ubijali gotovo sve bošnjačke muškarce i dječake starije od 12 godina.” Također su silovali Bošnjakinje, te prisilno deportirali oko 25.000 bošnjačkih žena, djece i staraca. Deset godina kasnije, glavni sekretar UN-a Kofi Annan nazvao je ono što se dogodilo u Srebrenici “užasnim zločinom – najgorim na europskom tlu od Drugog svjetskog rata”. (Annan je ovu izjavu dao u julu 2005., 17 godina prije ruske invazije Ukrajine u punom obimu 2022.)”, podsjeća Rosensaft.
Od tada je šest bh. Srba osuđeno za genocid od strane MKSJ-a u vezi s masakrom u Srebrenici, uključujući Mladića i Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, većinski srpskog dijela BiH koji je kasnije zacementiran kao jedan od dva “entiteta” u Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je na kraju okončao rat, podsjeća.
“Nikada nećemo saznati da li bi Milošević, koji je bio optužen za genocid, kao i za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, bio osuđen, budući da je umro u svojoj ćeliji u Haagu od očitog srčanog udara prije nego što je donesena presuda u njegovom suđenju pred MKSJ-om”, komentira Rosensaft.
U značajnoj presudi iz februara 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, MKS je utvrdio da su “djela počinjena u Srebrenici počinjena s posebnom namjerom da se dijelom uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine kao takva, te prema tome da su to bila djela genocida”.
“I dalje, kao što sam napisao prije skoro četiri godine na ovoj platformi, mnoštvo negatora genocida u Srebrenici, uključujući sada i Vilana, guraju glavu u pijesak i otvoreno ignoriraju postojanje presuda MKSJ-a i MKS-a u očajničkom pokušaju da odbace oznaku genocida. Njihove izjave u biti podupiru revizionističke historije koje veličaju počinitelje srebreničkih zločina poput Mladića koji se drže kao uzori diljem Republike Srpske i Srbije”, ističe Rosensaft.
Najistaknutiji među njima, dodaje, je Milorad Dodik, lider Republike Srpske, kojeg je američka vlada više puta sankcionirala zbog korupcije i ugrožavanja stabilnosti i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Posljednjih godina on je genocid u Srebrenici nazvao “izmišljenim mitom”, a negirao ga je više puta, kazavši nedavno kako je to bila “greška” i “veliki zločin, ali “nije bio genocid”.
“Ovakve Dodikove izjave ne samo da su eklatantne laži, već su i krajnje licemjerne. U intervjuu iz jula 2008. nedvosmisleno je rekao da ‘savršeno dobro znam šta se dogodilo: u Srebrenici se dogodio genocid. Tako je presudio Haški tribunal i to je nepobitna pravna činjenica’.”, podsjetio je Rosensaft.
Citiranje izraelskih akademika i aktivista
Za poricanje genocida on i neki drugi često se referiraju na izjave ili dokumente izraelskih akademika ili aktivista kao što su Gideon Greif i Efraim Zuroff, podsjeća Rosensaft, pojasnivši kako je Greif “kontroverzni izraelski akademik s dosjeom o pretjeranim prosrpskim tekstovima, koji je predsjedao samozvanom Internom istražnom komisijom o Srebrenici po Dodikovom nalogu”, a njegov izvještaj of 1.106 stranica iz 2021.godine, nazvao je “lažnim”.
“Razotkrio sam besramnu ‘manipulaciju istinom’ u izvještaju i odbacio ga kao ‘dokument koji zaslužuje biti prebačen na smetljište historije, korišten samo za demonstraciju moralnog pada pojedinaca — poslovično ‘korisnih idiota’, da tako kažemo — koji se bave poricanjem i iskrivljavanjem genocida‘”, oštro je komentirao Rosensaft.
Kao što je prethodno navedeno, nastavlja, suprotno tvrdnjama u Greifovom izvještaju, različita vijeća MKSJ-a i MKS-a su smatrala da je broj Bošnjaka ubijenih u Srebrenici bio “dovoljno velik” da predstavlja genocid, te je to i potvrđeno u slučajevima protiv Zdravka Tolimira i Ratka Mladića.
“Uprkos tome, u onome što se čini posljednjim pokušajem da se nastavi negiranje da je masakr u Srebrenici bio genocid u svjetlu predložene rezolucije Generalne skupštine UN-a, parlament Republike Srpske službeno je usvojio nadaleko diskreditiran Greifov izvještaj”, zaključuje.
Ignoriranje sudskih odluka
Kada je u pitanju Zuroff, ističe autor, radi se o još jednom istaknutom negatoru genocida u Srebrenici. Direktor izraelskog ureda Centra Simon Wiesenthal usprotivio se usvajanju rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici u autorskom tekstu Jerusalem Posta s obrazloženjem da ‘svako ko je upoznat s tim događajem, kao i s izvornom definicijom ‘genocida’ dobro zna da zločin koji su počinile srpske trupe ne odgovara definiciji genocida’.
“Nakon što sam osporio Zuroffovu tvrdnju u The Times of Israel, ističući da je potpuno ignorirao stav MKS-a da su ‘djela počinjena u Srebrenici’ predstavljala genocid, kao i brojne odluke MKSJ-a koje su dovele do istog zaključka, Zuroff je objavio drugi članak, ovaj put u The Times of Israel, navodno kako bi pobio moje kritike njegova stava. Samo što se opet studiozno propustio (ili odbio) pozabaviti brojnim sudskim odlukama. Jedini autoritet na kojeg se Zuroff poziva je povjesničar holokausta Yehuda Bauer koji je, prema Zuroffovim riječima, ‘godinama inzistirao da se ono što se dogodilo u Srebrenici ne može kvalificirati kao slučaj genocida’. Prema Zuroffu, ako bi se ubistva u Srebrenici klasificirala kao slučaj genocida, ‘taj termin bi bio potpuno ispražnjen od svoje sadašnje gravitacije i značaja, i izgubio bi svaki utjecaj koji još ima do danas’”, podsjeća Rosensaft, istaknuvši bitan detalj a to je da nakon usvajanja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida 1948. i njenog stupanja snagu 25 mjeseci kasnije, njezino tumačenje – i utvrđivanje što jest, a što nije genocid – postalo je daleko više stvar sudova nego historičara.
Smatra da ono što Zuroff odbija prihvatiti jeste da genocid nije apstraktan koncept podložan intelektualnoj ili filozofskoj sofistici.
“Naprotiv, to je pravni pojam koji je sada čvrsto ugrađen u međunarodno pravo. Kao što je definirano u Konvenciji o genocidu, kao i u statutu MKSJ-a, genocid je svako od brojnih djela ‘počinjenih s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelomično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva’. Ta djela uključuju ‘ubijanje članova grupe’ i ‘nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda članovima grupe‘”, obrazložio je Rosensaft.
A i sudovi su dali jasan stav baziran na činjenicama.
“Tribunali MKSJ-a kao i MKS-a dosljedno su smatrali da su se takva djela dogodila i da je pokolj u Srebrenici predstavljao genocid kao pravno pitanje. U predmetu protiv Ratka Mladića, na primjer, pretresno vijeće MKSJ-a posebno je uzelo u obzir ‘ubistvo više hiljada muškaraca bh. muslimana, uništavanje političkih ili vjerskih spomenika i domova, te prisilno premještanje žena bh. muslimana, djece i staraca‘”, naglašava.
Dodaje kako Zuroff svakako ima pravo ne slagati se s njim, ali da to što on uopće ne priznaje pravnu i jurisprudencijsku stvarnost oko Srebrenice “čini mi se intelektualno nepoštenim”.
Na kraju zaključuje:
“U potpunosti razumijem zašto bi Dodik i drugi u Republici Srpskoj željeli angažirati povodljive Izraelce da im pruže navodno ‘židovsko’ pokriće za njihovo negiranje genocida u Srebrenici. Međutim, ono što smatram posebno uvredljivim jest da su ljudi poput Greifa, Zuroffa i sada Vilana voljni to učiniti, očito bez ikakvih pitanja. Čak bi i beznačajna podložnost i ulizivanje trebali imati neke granice”.