Legedarni košarkaš iz zlatnog doba Jugoplastike iz Splita, Mihajlo Manović Cvrca (70), spletom nesretnih životnih okolnosti našao se na samom dnu. Život mu je zadao velike udarce: ubistvo sina, bolest, da bi na kraju završio kao beskućnik, koji skuplja plastične boce po kontejnerima da preživi. Stariji Splićani u liku ovog sedamdesetogodišnjaka, koji luta ulicama grada, prepoznaju nekadašnju košarkašku zvijezdu, člana slavne generacije koji je sudjelovao u stvaranju veličanstvene Jugoplastike.
Manović je rođeni Beograđanin, igrao je za Radnički, ali je šezdesetih godina prošlog stoljeća prešao u Split. Bio sam dečko kojem se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj uzlet je počeo kada sam kao šesnaestogodišnjak nakon igranja u Radničkom prešao u redove KK Splita, koji je 1968. godine postao Jugoplastika. Split je za mene bio ‘cvit Mediterana’, san koji mi se ostvario na najljepši način: Ej, mlad, sa dobrim ugovorom, pun entuzijazma pod koševima! U mojoj generaciji igrali su velikani poput Damira Šolmana, Kreše Ćosića, Dragana Kapičića, svi zlatnim slovima ispisani – prisjetio se Manović za Slobodnu Dalmaciju.
Za vrijeme rata, bio je nepoželjna osoba u Splitu i Dalmaciji. Moj Jovan, tada učenik sedmog razreda osnovne škole izbačen je iz škole i kluba gde je igrao za mlade kadete. Danas kad pitaju: ‘gdje si bio devedeset i prve?’, moj je odgovor jednostavan i pošten: morao sam otići, ostaviti stan , svoju prošlost, najljepše godine u Dalmaciji. Jovan i ja otišli smo u stan kod moje majke u Beograd, živjeli u zajednici s njom i mojom sestrom i njenom porodicom. U Splitu sam bio ‘četnik’, u Beogradu ‘ustaša’. Ipak 1994. godine postajem trener prve ekipe BASK-a. Primao sam platu, sin je rastao, sve se nekako složilo.
Život mu je promijenila velika tragedije, izgubio je sina. Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja sam imao pedeset i osam. Znate kako kažu, da jedna nevolja ne dolazi sama, e ja sam školski primjer. Teško sam se razboleo. Operirao sam karcinom bubrega i žuči. Skoro sam umro od sepse. Tada mi je doktorica u Beogradu rekla da sam medicinski fenomen. Otišao sam u mirovinu, majka je preminula, stan u Beogradu je pripao sestri koja je također umrla, a njena djeca su ga prodala. Jedna nekretnina u Beogradu mi je sinov grob na Bežanijskoj Kosi, koji posjećujem dva puta godišnje, jer je autobusna karta od 80 eura preskupa za nekoga ko ima penziju 100 eura – rekao je Manović.
Odlučio je da živi u Splitu iako je i tamo sve izgubio. Danas sam beskućnik. Skupljam boce, imam prijatelje, imam što da jedem, a za smještaj se snalazim. Znate što? Nije mi do kafića i izlazaka, ali volio bih da mogu idem u teretanu, da mogu da je platim. Još u meni kuca sportsko srce. I u kazalište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se požalim, jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima, ljeti nakon dugog vrućeg dana, kad prethodnog dana skupim dovoljno boca. Nije me sramota, to je život. Takav je, moj je – rekao je Manović.