To će pokrenuti lavinu dešavanja na svjetskom planu i Prvi svjetski rat, a sam čin će ostati zapisan u istoriji kao Sarajevski atentat.
Da li je u pitanju teroristički akt, herojski čin, političko ubistvo… danas je stvar perspektive, koja bi, ipak, trebala da zavisi od poznavanja (širih) činjenica tadašnjeg vremena, društvenog i istorijskog konteksta i sl.
A naše sagovornike pitamo o liku i djelu Gavrila Principa, da li je bio heroj ili terorista? Ili, možda, nešto treće?
Edvin Kanka Ćudić, predsjednik Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije
– Kako nam je država podijeljena, tako se oko ovog pitanja bitke vode. Jedni od Gavrila Principa prave heroja, drugi teroristu.
Treba pratiti vrijeme u kome se atentat dogodio. Gavrilo Princip je bio čovjek koji ni sam nije znao šta radi. Zbog njegovog čina, ispaštali su milioni ljudi. No, kao i u svemu oko kulture sjećanja, najmanje su važne historijske činjenice.
Zauzimanje strana oko imena Gavrila Principa, ubiranje je političkih poena. U našem slučaju, veoma ostrašćeno.
Dragan Markovina, istoričar i kolumnista
– Od te dvije stvari teško je reći šta je bio Gavrilo Princip. Bio je jedno romantično zaneseno dijete koje je vjerovalo u neku ideju jugoslavenskih naroda i u sklopu toga iz općeg trenda tada u Europi išao je tim putem. Mislim da je u globalu bilo jedna pozitivna ličnost i dijete koje je vjerovalo u plemenitu ideju i to što su naša današnja tumačenja takva, pripisujemo mu stvari koje danas mislimo o tadašnjem vremenu, naš je problem.
Amir Krpić MA, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
– Pitanje “heroj ili terorista” je možda provokativno, jer je postavljeno kao da jedno drugo isključuje, a to ne mora nužno biti slučaj.
Što je nekome herojstvo, drugome može biti čin terorizma. Što je nekome terorizam, drugome je borba za slobodu, a to zavisi od perspektive. Nesporno je da je Princip na kraju ipak ubica, a da li je i terorista, kao što rekoh, zavisi od toga kako posmatrate čitav slučaj.
Principa i saradnike nije zanimao Franz Ferdinand kao ličnost, već ono što on predstavlja. Drugim riječima, to je bio čin atentata iz političkih razloga, a to je, po nekoj strogoj definiciji, čin terorizma.
Prema tome, objektivno gledajući, Principa zaista možemo smatrati teroristom.
Lično bih, međutim, izbjegavao tu oznaku, jer sama po sebi nosi negativne konotacije.
Ono što obično podrazumijevamo pod terorizmom je vrlo često ustvari borba za slobodu malih naroda ili zajednica. Žrtve takvog načina borbe često budu potpuno nevine osobe, koleteralna šteta. Takav je slučaj i sa Franzom Ferdinandom, a posebno njegovom suprugom Sofijom od Hohenberga.
Pitanje koje treba postaviti je zašto uopšte postoji terorizam, tj. šta nekoga navede da se odluči da izvede jedan teroristički čin?
Što se kaže, batina ima dva kraja, teror proizvodi teror, pa je neophodno pokušati otkloniti okolnosti koje stvaraju terorizam i teroriste.
Lično Principa ne smatram herojem zbog toga što je izveo napad na potpuno nedužne pojedince (iako su, opet kažem, oni bili samo simboli, nije njih odabrao zbog njih samih).
Priznao bih mu ipak hrabrost, jer jedna takva odluka traži gotovo nerazumnu hrabrost, pomirenje s tim da ćete skoro sigurno uništiti svoj život. Princip je bio mlad čovjek, 19 godina. Ja sam kao devetnaestogodišnjak još igrao PC igre, on je pucao na nasljednika trona jedne tako velike države kakva je Austro-Ugarska. Šta god mislili o njemu i njegovom činu, hrabrost mu se mora priznati.
U svakom slučaju, mišljenja sam da ličnost i čin Gavrila Principa treba razumijevati u kontekstu vremena u kojem je živio i u kojem je uradio to što je uradio, a nama njegov čin može biti lekcija da izbjegavamo političko nasilje – kako ono od države prema pojedincima ili zajednicama, tako i ono od pojedinaca.
Đorđe Krajišnik, urednik kulture Oslobođenja, kolumnista i pisac
– U našem današnjem bavljenju ljudima i događajima iz prošlosti postoji jedna duboka kontradikcija, a ona se sastoji, prije svega, u činjenici da mi po svaku cijenu nastojimo te ljude i događaje posmatrati našim mjerilima i u našem kontekstu.
Paradoks je time veći što ljude i događaje iz prošlosti upotrebljavamo u našim današnjim razračunavanjima i bitkama, učitavajući im ono što s njima nema nikakve suštinske veze.
Iz toga proizlaze opšta kakofonija i mitomanska zarobljenost u istoriji, prošlost za nas tako nikad nije zaista prošlost, kojom se bavimo sa istorijskom distancom i znanjem struke, već stalni saputnik naših života, čijom se reinterpretacijom iznova i iznova bavimo.
A svakome ko želi misliti poznato je da nema kontakta između prošlosti i sadašnjosti, odnosno da ne možemo današnjim mjerilima, izostavljajući svaki kontekst, tumačiti ličnosti i događaje koji su vremenski udaljeni od nas.
Stoga, i pitanje o Gavrilu Principu spada u red takvih narativa, u kojem se često prošlost koristi za dnevnopolitička razračunavanja bez potrebnih znanja o onome što su zaista istorijski fakti.
Gledajući iz aspekta Principovog vremena, borba protiv okupatora je bila nužnost, potreba za oslobođenjem, za dosezanjem jednakih prava i sna o južnoslovenskoj državi. Da nije bilo te borbe, možda danas ne bi bilo ničega od južnoslovenskih naroda, možda.
Da je atentat bio teroristički akt, u to nema sumnje, ali nužno je napraviti distinkciju samog termina terorizam u onovremenom i našem današnjem kontekstu, uz sve zamršenosti i kontradikcije. Na koncu, zavisno ponovo od ugla kojem se pristupa ovoj istorijskoj ličnosti, moglo bi se zaključiti da Princip jeste bio terorista s plemenitim ciljem.
Druga je stvar onaj najstvarnosniji fakt, to da svi zaboravljamo da je Gavrilo Princip u vrijeme izvršenja atentata bio gotovo dječak i da zapravo nije časno suditi dječaku čiji su zanosi o oslobođenju vješto kanalisani i korišteni od tadašnjih policijskih i vojnih struktura, da bi ga se na kraju dovelo pred svršen čin. Ali to je istorija, ne možete znati za šta će biti upotrijebljen pojedinac u sukobu sila koje prevazilaze svaki individualni podvig.
Prof. dr. sci. Dževad Drino, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici
– U svoj priči oko P(p)rincipa da li je ubistvo prijestonasljednika herojski čin ili terorizam, promiče nam drugi čin iste drame.
U njemu atentator sa namjerom da ubije, ciljano okreće pištolj nakon hica u Ferdinanda, u trudnu ženu koja se nalazi kraj njega, suprugu Sofiju – puca i ubija!
Za koga je to danas ubistvo trudne žene herojski čin?
Prof. dr. Brigitte Mazohl, Institut za istoriju i evropsku etnologiju Univerziteta Innsbruck – Austrija
– Namjerno ubijanje ljudi je u svim pravnim kulturama zločin.
Pitanje zašto se to dešava čini mi se mnogo važnije – zašto političke i društvene situacije dovode do zločina ove vrste?
I ne mogu da prepoznam “heroja” u zločincu, čak i ako jeste vjerovatno skupio dosta lične hrabrosti za svoj dan. Mislim da se “heroji” generalno više viđaju u bolnicama i staračkim domovima, a ne na političkoj sceni.
Mi svi imamo potencijal da budemo i “heroji” i “ubice”. Prema mom mišljenju, pitanje je: Pod kojim uslovima je moguće da jednu ili drugu stranu manje-više (i to na najnegativniji način – radikalno) preživimo?
Prof. dr. Edin Radušić, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
– Tačno je da je dominantna percepcija tog događaja među bosanskohercegovačkim Bošnjacima i Hrvatima, pogotovo tokom posljednjeg rata i odmah nakon njegovog završetka, bila da se radilo o terorističkom činu.
To je bilo dominantno u široj javnosti, dok stručna javnost uvijek mora uvažavati mogućnosti različitog tumačenja.
Naime, moglo se naći elemenata na osnovu kojih bi se ovaj čin mogao posmatrati i kao teroristički akt i kao herojski čin, ili ga tumačiti onako neutralno kao uvod u Prvi svjetski rat, mada je neosporno da se radilo političkom ubojstvu.
Za razliku od današnjeg shvatanja terorizma, koje podrazumijeva neselektivni cilj, ovdje se radilo o selektivnom. S jedne strane, imamo legitimna prava austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, a, s druge, legitimno pravo pojedinca ili grupe da izvrši atentat na predstavnika te uprave pozivajući se na volju naroda.
Naravno, teško je danas utvrditi kolika je bila podrška tom činu među bosanskim Srbima, da ne govorim o ostalim stanovnicima Bosne i Hercegovine. Međutim, reakcije na sam atentat, pogotovo među ondašnjimBošnjacima i Hrvatima, pokazuju da nije postojala većinska podrška tom činu.