Ono što se činilo kao „neminovnost“ i „dobra ideja“ kako su se jednom zauvijek trebale okončati prozapadne ambicije Kijeva (NATO i EU) pretvorilo se u krvavi i težak rat koga Rusija (još) nije izgubila, ali se ne može reći ni da ga je, u bilo kojem obliku – dobila.
Bez obzira na značajnija teritorijalna osvajanja na istoku Ukrajine.
Taj neugodni rat je u svakom smislu itekako „živ“ i vrlo nepredvidljiv. Ruska „ratna mašina“ je značajno oslabljena i prilično oštećena (tehnički i ljudski), dok sankcije nakon par godina primjene pokazuju prve vrlo neugodne posljedice.
Nešto što itekako osjeća prosječan Rus dok stoji u redu za gorivo na nekoj pumpi u Moskvi.
Jedno vrijeme se činilo da je Putin napravio određeni strateški savez sa Donaldom Trumpom, koji je kasnije i otvoreno pozivao Kijev na suštinsku kapitulaciju i loš dogovor sa Moskvom, ali je onda u sve uskočila Evropa – odnosno „koalicija voljnih“.
Od tada, Ukrajina je značajno unaprijedila svoje vojne kapacitete i strateške mogućnosti da djeluje „po dubini“, pa se Putinov rat više ne vodi „tamo daleko“ – nego se sve njegove vrlo neugodne posljedice itekako osjete i na nekoliko hiljada kilometara unutar velike Rusije!
Gotovo da nema dana, a da ne osvane vijest o raketiranju važne energetske, logističke ili vojne tačke na do sada „uspavanom“ i ratom neokrznutom prostoru zapadne Rusije. Gore energetska, postrojenja, logistički centri, skladišta municije i fabrike.
Pokazalo se kako Rusija nema načina da zaustavi ovakve napade, pa se Putin sveti raketiranjem Kijeva ili nekih drugih – mahom – civilnih ciljeva.
Stvari su postale toliko neugodne za Putina da su njegovi najodaniji ljudi počeli otvoreno prijetiti širenjem ratnog požara izvan granica Ukrajine. Moskva smatra da ukoliko Kijev može udariti pod dubini Rusije, da onda i oni imaju pravo da napadnu ukrajinske logističke i tehničke centre i to ne samo u Ukrajini!
Putin, naravno, ne misli ratovati protiv NATO saveza u punom kapacitetu, jer za to nema dovoljno snage, ali misli da može poslati „vatrene poruke“ u London, Pariz, Berlin ili Varšavu. London je čak i otvoreno optužio da je omogućio „kvantni skok“ ukrajinske raketne tehnologije, koja je sada sposobna da cilja i pogodi praktički u šta upre prstom u Rusiji.
Na meti Moskve je tradicionalno Poljska, koja sa Rusijom dijeli decenije, pa i vijekove nesuglasica, ali i brojna druga područja u Evropi koja inkliniraju istoku kontinenta. Najslabijom karikom čine se „pribaltičke republike“ (Estonija, Latvija, Letonija), kojima Putin prijeti čak i prije rata u Ukrajini, ali ruski raketni sistemi mogu lako dosegnuti i neke druge ciljeve u Evropi.
Tu dolazimo na teritoriju NATO-a odnosno čuveni član pet Povelje ovog vojnog saveza, koji predviđa da napad na bilo koju članicu Saveza automatski znači i napad na sve ostale članice, koje su dužne pristupiti protokolu zajedničke odbrane. Ne treba zaboraviti da su već raspoređene neke manje, ali važne jedinice na istočnom krilu NATO, a da je vojska Poljske već mjesecima u stanju „povišene gotovosti“.
Nisu rijetki niti incidenti sa presretanjem aviona iznad Baltika.
I do sada je bilo slučajeva da pokoja ruska ili ukrajinska raketa zaluta na prostor neke od članica NATO saveza, ali se to do sada smatralo samo „signalima“, pa možda i unaprijed dogovorenim „eskalacijama“ sa ciljem razmjene poruka.
Ono što se događa u zadnja dva mjeseca je potpuno drugačije. Visoki oficiri NATO-a već uveliko govore o „realnosti ruske agresije“, a ni Moskva ne ostaje dužna uzvraćajući sa svojim ratnim porukama preko javnih izvora ili tajnih kanala o čemu možemo samo nagađati.
Međutim, nije sve ostalo samo na „porukama“.
Jedan ruski krstareći projektil je pogodio Poljsku teritoriju (30. juli), doduše bez veće štete ili žrtava, ali ono što najviše zabrinjava je pojava dronova sa eksplozivom ovo ljeto po Njemačkoj i to baš na Aerodromima koji su logističke baze za Ukrajinu.
Neke „crvene lampice“ su očigledno upaljene, te je šef CIA-e iznenada doletio u Moskvu na tajne pregovore. Cilj je vjerovatno bio „savjet“ da se ne napada NATO, ali je i ranije vjerojatno bio „savjet“ da se ne napada Ukrajina, pa znamo kako se to završilo.
Trenutna situacija je u nekoj vrsti geopolitičkog disbalansa pri čemu Putin i NATO kao igrači u pokeru pažljivo analiziraju šta bi mogao biti idući potez protivnika i da li se na, već ionako visoke ratne uloge, može još ponešto dodati.
Moskva tajanstveno šuti i to je dio taktike i kupovine vremena s ciljem da se na Zapadu stvori atmosfera vanrednog stanja, a poruke iz Rusije uzmu za ozbiljno.
Rusija jeste slabija u odnosu na ranije, ali Putin još može napraviti jako puno štete, odluči li se na očajničke poteze i započne rat u Evropi protiv članica NATO saveza. Povuče li Moskva obarač više ništa neće biti isto!
Trenutno se Putin zadovoljala „signalima“ i vrlo kredibilnim prijetnjama, ali krenu li stvari za Rusiju u još nepovoljnijem pravcu još jedna „specijalan vojna operacija“ nije tako nezamisliva, kako su nas do prije par godina uvjeravali u slučaju Ukrajine.
Putin je postao nervozan i slabiji, a to nikako nije dobra kombinacija za očuvanje mira u ostatku Evrope.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.