Naprotiv, žao mi je što je umro.
Volio bih da je još poživio kako bi se što duže patio za nevolje u okviru kojih je doprinio da hiljade bosanskohercegovačkih porodica budu zavijene u crno.
Presuda kojom je osuđen jeste bila neka vrsta satisfakcije za zločine koji su pod njegovom ingerencijom počinjeni. Međutim, njegova smrt neće izbrisati bol u srcima majki koje su izgubile svoju djecu, kojima on, svojim komandama, nije dozvolio da duže, kao on, prožive ovozemaljski život.
Nažalost, time što iz haškog pritvora nije upućen u neki od zatvora da tamo izdržava kaznu govori i o dvostrukom odnosu međunarodne zajednice koja je, evo do smrti, ovom presuđeniom ratnom zločincu, obezbijedila uslove kakve mi, evo konkretno i ja, tokom sedmomjesečnog prinudnog zatočenja u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansiona Kon Tiki u Vogošći nisam imao.
Naprotiv, svakodnevno smo bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju.
Haški pritvor za njega je bio hotelski smještaj u odnosu na betonski bunker u kojem smo mi bili zatočeni, bez dovoljno hrane, vode, zdravstvene zaštite i drugih uslova za normalno življenje.
Život ide dalje.
Volio bih da sa njegovom smrću umre ideologija koja je dovela do zločina u Bosni i Hercegovini, do genocida u Srebrenici.
Jedna doživotna kazna za ovog zločinca je mala.
No, pravda teško da ikada stigne da zločince kazni na pravi način, a žrtvama pruži satisfakciju koju bi trebale da imaju.
Ako ima života na onom svijetu, vjerujem da mu život tamo neće biti lagodan kao što je bio u haškoj pritvorskoj jedinici.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.