I to je Bosna i Hercegovina KO SU UISTINU IZDAJNICI?

Jedni tvrde da su članovi „Trojke“ izdali nacionalne interese, da su previše popuštali SNSD-u i HDZ-u BiH, da su pravili kompromise tamo gdje kompromisa nije smjelo biti i da su zbog vlastitih fotelja prihvatali gotovo sve.

Drugi smatraju da je upravo ulazak „Trojke“ u vlast predstavljao pokušaj da se prekine višedecenijska politička dominacija jednih te istih stranaka, da se institucije pokrenu iz višegodišnje blokade i da se, koliko je to uopće moguće u složenoj ustavnoj strukturi Bosne i Hercegovine, počne raditi kroz dogovor.

Ko je u pravu? Teško je dati jednostavan odgovor. Ali jedno pitanje se mora postaviti. Je li u Bosni i Hercegovini postalo najveći politički grijeh pokušati nešto uraditi? I je li danas dovoljno nekoga nazvati „izdajnikom“ samo zato što je ušao u pregovore sa političkim protivnicima, dok se pri tome zaboravlja šta su isti ti kritičari radili kada su decenijama bili na vlasti?

Najlakše je biti opozicija. Staneš pred mikrofon, sazoveš konferenciju za novinare, objaviš saopćenje, napišeš nekoliko objava na društvenim mrežama i kažeš kako je vlast nesposobna, kako ništa ne radi, kako izdaje državu i kako je za sve što u Bosni i Hercegovini ne valja kriva upravo ona. Još je lakše kada pri tome ne moraš ponuditi odgovor na pitanje: A šta ste vi uradili dok ste imali vlast? To je pitanje koje se u predizbornoj galami sve rjeđe čuje.

Stranke koje su decenijama učestvovale u vlasti danas se predstavljaju kao da su tek jučer ušle u politički život Bosne i Hercegovine. Kao da nisu imale ministre, premijere, direktore javnih preduzeća, načelnike, parlamentarce, ambasadore, članove upravnih odbora i čitavu vojsku političkih kadrova. Kao da nisu trideset godina imale priliku da riješe ono što danas koriste kao političku municiju protiv svojih protivnika.

Granice sa susjedima? Neriješene. Brojna pitanja vezana za korištenje prirodnih resursa? Neriješena. Struja proizvedena na rijekama i akumulacijama Bosne i Hercegovine? Godinama predmet političkih prepucavanja. „Dvije škole pod jednim krovom“ i dalje postoje. Više elektroprivreda, telekomi, javna preduzeća i sistemi podijeljeni po entitetskim, kantonalnim i nacionalnim linijama? I dalje postoje.

Odlazak mladih? Nije počeo jučer. Korupcija? Nije izmišljena dolaskom Trojke. Stranačko zapošljavanje? Nije nastalo 2023. godine. Politička kontrola javnih preduzeća? Nije novotarija. Zaduživanja? Nisu počela sa sadašnjom vlašću…

I zato bi prije svake optužbe za „izdaju“ bilo pošteno građanima objasniti šta je urađeno u decenijama u kojima su upravo oni koji danas drže lekcije drugima imali mogućnost da uređuju ovu državu. Jer Bosna i Hercegovina nije postala problematična zemlja u posljednjem mandatu. Ona je rezultat politike koja traje desetljećima.

Nije „Trojka“ sveta – ali nije ni sve što radi izdaja. Naravno, ovo ne znači da Trojku treba amnestirati od odgovornosti. Naprotiv. „Trojka“ treba odgovarati za svaki svoj potez. Treba odgovarati za svaki loš dogovor, svaki pogrešan kompromis, svako neispunjeno obećanje, svako imenovanje koje nije bilo dobro i svaki slučaj u kojem je interes stranke, koalicije ili pojedinca stavljen iznad interesa građana.

Ali postoji ogromna razlika između političke greške i izdaje države. U demokratskom društvu vlast se kritikuje zbog rezultata. Ne mora se nekoga voljeti da bi se priznalo da je nešto uradio dobro. Ne mora se podržavati „Trojka“ da bi se priznalo da je u Sarajevu bilo infrastrukturnih projekata koji nisu postojali ranije. Ne mora se glasati za njih da bi se priznalo da su nabavke novih tramvaja, trolejbusa i ulaganja u javni prijevoz konkretne stvari koje građani mogu vidjeti.

Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo i tokom 2025. i 2026. godine objavljivalo je informacije o novim vozilima, projektima na saobraćajnicama i razvoju javnog prijevoza. To ne znači da je sve urađeno dobro. Ne znači da nema kašnjenja. Ne znači da nema propusta. Ne znači da građani nemaju pravo biti nezadovoljni.

Međutim, politička rasprava mora počivati na činjenicama. Jer ako je izgradnja pruge izdaja, ako je nabavka trolejbusa izdaja, ako je pokušaj izgradnje puteva izdaja, ako je dogovor oko ekonomskog projekta izdaja, onda riječ „izdaja“ više ne znači ništa.

Šta je alternativa? To je možda i najvažnije pitanje pred izbore. Ako je „Trojka“ toliko loša, ako je sve što radi pogrešno i ako je svaki njen kompromis izdaja – šta nudi opozicija?

Ne šta neće. Ne koga neće. Ne koga će smijeniti. Ne ko je izdajnik. Nego: Šta ćete vi uraditi?

Kako ćete urediti odnose sa Srbijom i Hrvatskom? Kako ćete zaštititi interese Bosne i Hercegovine u energetskom sektoru? Kako ćete zaustaviti odlazak mladih? Kako ćete reformisati javna preduzeća? Kako ćete smanjiti političku kontrolu nad njima? Kako ćete zaustaviti stranačko zapošljavanje? Kako ćete urediti granice? Kako ćete osigurati efikasnije pravosuđe? Kako ćete privući investicije? Kako ćete povećati produktivnost privrede? Kako ćete riješiti problem „dvije škole pod jednim krovom“?

Kako ćete osigurati da dijete iz Sarajeva, Tuzle, Mostara, Banje Luke, Bihaća ili nekog drugog grada ima približno iste šanse za obrazovanje, posao i dostojan život? I najvažnije: Koliko će to koštati građane i za koliko ćete godina to uraditi?

Na ta pitanja nije moguće odgovoriti parolom „Trojka je izdala državu“.

U Bosni i Hercegovini se politika još uvijek vodi preko straha. Nažalost, politički život u našoj zemlji već odavno funkcioniše po istom obrascu. Jedni plaše Bošnjake Srbima. Drugi plaše Srbe Bošnjacima. Treći plaše Hrvate Bošnjacima i Srbima. I tako već tri decenije.

A dok se narod svađa oko toga ko je veći patriota, ko je veći Bošnjak, Srbin ili Hrvat, političke elite uredno obavljaju svoje poslove. Narodu se nude ratne slike, nacionalne parole i stare rane. Umjesto pitanja o plaćama, penzijama, obrazovanju, zdravstvu, privredi, putevima, željeznici, energiji i radnim mjestima, dobivamo beskonačne rasprave o tome ko je kome šta rekao.

Umjesto odgovora o ekonomiji – nacionalna zastava. Umjesto odgovora o korupciji – patriotizam. Umjesto odgovora o javnim nabavkama – neprijatelji države. Umjesto odgovora o rezultatima – priča o izdajnicima.

A narod? Narod plaća.

Najlakše je biti „patriota“ tuđim novcem. Posebno je zanimljiva kategorija takozvanih „bosanskohercegovačkih patriota“ koji svoju ljubav prema Bosni i Hercegovini mjere količinom uvreda koje mogu uputiti političkim protivnicima.

Patriotizam se, međutim, ne dokazuje glasnim govorom. Patriotizam nije samo zastava. Nije samo odlazak na komemoraciju. Nije samo govor o agresiji. Nije samo prozivanje drugih da su izdajnici.

Patriotizam je i urediti državu. Platiti porez. Napraviti put. Otvoriti fabriku. Povezati gradove. Napraviti električnu energiju. Privući investitora. Sačuvati radno mjesto. Izgraditi školu. Napraviti funkcionalan javni prijevoz. Zaštititi granicu. Urediti pravosuđe. Smanjiti korupciju. I, možda najvažnije, napraviti zemlju iz koje ljudi neće bježati.

Jer teško je objasniti čovjeku koji je spakovao kofer i otišao u Njemačku da je patriota onaj koji je održao desetine nacionalnih govora, a nije mu uspio obezbijediti razlog da ostane.

A gdje je opozicija kada treba ponuditi rješenja?

Opozicija ima ogromnu i legitimnu ulogu. Ona treba kontrolisati vlast. Treba ukazivati na propuste. Treba razotkrivati kriminal i korupciju. Treba tražiti ostavke kada za njih postoje opravdani razlozi. Treba biti još glasnija kada se troši javni novac.

Ali opozicija mora ponuditi i nešto više od toga. Mora pokazati da je sposobna vladati. Jer nije dovoljno reći: „Oni ne valjaju.“

Građanin ima pravo pitati: „Dobro. A vi?“

Šta ćete vi drugačije? Koji su vaši projekti? Koji su vaši rokovi? Ko će ih provesti? Koliko će koštati? Ko će odgovarati ako ih ne provedete?

To je opozicija kakva treba Bosni i Hercegovini. Ne opozicija koja samo čeka da vlast pogriješi. Ne opozicija koja se raduje tuđem neuspjehu zato što joj on povećava šanse na izborima. Ne opozicija kojoj je važnije da projekat propadne ako ga je pokrenuo politički protivnik nego da projekat uspije zbog građana.

Bosni i Hercegovini trebaju političari koji će se takmičiti u tome ko će više uraditi, a ne ko će koga uspješnije nazvati izdajnikom.

Evropski put ne može biti samo predizborna parola. Činjenica je da Bosna i Hercegovina mora praviti kompromise ako želi funkcionisati u postojećem ustavnom sistemu. Ali kompromis ne smije značiti odustajanje od države. Isto tako, čvrst stav ne smije značiti blokadu svega.

Evropska komisija je u svom izvještaju za 2025. godinu ocijenila da je politička kriza u Republici Srpskoj i kraj tadašnje vladajuće koalicije negativno uticao na napredak Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji, uz ograničen reformski napredak.

Istovremeno, Komisija je krajem 2025. odobrila Reformsku agendu Bosne i Hercegovine, čime je otvorena mogućnost za do 976,6 miliona eura kroz Instrument za reformu i rast, uz ispunjavanje predviđenih uslova.

Dakle, slika nije ni potpuno crna ni potpuno bijela. I upravo zato je opasno svaku politiku svesti na pitanje: Jesi li za nas ili protiv nas?

Bosni i Hercegovini treba politika koja će znati kada pregovarati, kada insistirati, kada odbiti i kada napraviti kompromis. Ali svaki kompromis mora biti mjerljiv. Šta smo dobili? Šta smo izgubili? Koji je interes države zaštićen? Koji je problem riješen?

Ako je odgovor jasan – onda o tome treba razgovarati. Ako nije – onda vlast treba kritikovati. Ali argumentom. Ne etiketom.

Opći izbori u Bosni i Hercegovini održat će se 4. oktobra 2026. godine. Građani će tada imati priliku da ocijene i „Trojku“ i SDA i SNSD i HDZ i sve druge političke aktere.

I tu dolazimo do suštine. Niko nema pravo unaprijed proglasiti sebe patriotom, a drugoga izdajnikom. To nije demokracija. Narod je taj koji treba da sudi. Ali ne na osnovu toga ko je najglasniji. Nego na osnovu rezultata.

Jer ako vlast nije valjala – kaznit će je građani. Ako opozicija ima bolji program – neka ga ponudi. Ako ima bolje ljude – neka ih predstavi. Ako ima bolje rezultate iz vremena kada je bila vlast – neka ih pokaže.

Ako nema ništa od toga, onda ostaje samo galama. A od galame se ne živi. Od galame se ne grade putevi. Od galame se ne pune budžeti. Od galame se ne otvaraju fabrike. Od galame se ne zadržavaju mladi. I od galame se ne gradi država.

Izdajnici – ali čiji?

Zato se vratimo na početak.

Jesu li članovi „Trojke“ izdajnici?

Ako su izdali Bosnu i Hercegovinu, onda za takvu tvrdnju moraju postojati konkretni dokazi: odluke kojima su ugrozili državu, sporazumi kojima su trajno predali njene nadležnosti, postupci kojima su svjesno radili protiv njenih interesa.

Politički dogovor sa SNSD-om ili HDZ-om sam po sebi nije dokaz izdaje. U državi kakva je Bosna i Hercegovina, u kojoj različiti narodi i stranke moraju pronaći način da institucije funkcionišu, pregovaranje nije izdaja.

Može biti loše pregovaranje. Može biti pogrešan kompromis. Može biti politička greška. Može biti čak i politička šteta. Ali za riječ „izdaja“ potrebna je mnogo veća odgovornost.

A možda su članovi „Trojke“ zaista „izdajnici“. Ali ne Bosne i Hercegovine.

Možda su izdajnici jednog starog političkog sistema. Sistema u kojem se decenijama moglo živjeti od nacionalne retorike, partijskih knjižica, budžetskih jasala, javnih preduzeća, podobnih direktora i beskrajnih priča o tome ko je veći patriota.

Možda su „izdajnici“ politike u kojoj je najvažnije bilo da se ništa suštinski ne promijeni.

Jer kada se promjene dogode, neko izgubi poziciju. Neko izgubi direktorsku fotelju. Neko izgubi uticaj. Neko izgubi pristup budžetu. Neko izgubi mogućnost da zapošljava „svoje“. I onda odjednom počnu priče o izdaji.

A možda je danas u Bosni i Hercegovini najveći politički grijeh – raditi svoj posao.

Jer ako nešto uradiš, neko će pitati zašto si to uradio. Ako ništa ne uradiš, niko te neće moći optužiti da si pogriješio.

Ako napraviš cestu – pitaju zašto baš tu. Ako kupiš tramvaj – pitaju koliko košta. Ako napraviš prugu – kažu da je bacanje novca. Ako ne napraviš prugu – kažu da ništa ne radiš.

Ako pregovaraš sa Srbijom – kažu da si izdajnik. Ako ne pregovaraš – kažu da si nesposoban. Ako pregovaraš sa Hrvatskom – opet si izdajnik. Ako ne pregovaraš – opet si nesposoban.

Ako razgovaraš sa Dodikom – „prodao si državu“. Ako ne razgovaraš – „blokiraš državu“.

I tako u krug.

A negdje između svih tih optužbi ostaje običan čovjek.

Onaj koji ujutro ustaje i ide na posao. Onaj koji čeka autobus. Onaj čije dijete traži posao. Onaj koji plaća kredit. Onaj koji čeka pregled u bolnici. Onaj koji razmišlja da ode iz zemlje.

Onaj koji više ne pita ko je Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Pita samo: „Hoće li ovdje ikada biti normalno?“

I upravo zbog njega politika mora prestati biti takmičenje u patriotizmu.

Bosni i Hercegovini ne treba vlast koja će tvrditi da je savršena. Ali joj ne treba ni opozicija koja će tvrditi da je za sve kriva vlast.

Treba joj politika odgovornosti.

Ako si na vlasti – radi. Ako si pogriješio – priznaj. Ako si nešto dobro uradio – neka građani to vide. Ako si opozicija – kontroliši. Ali i ponudi.

Ako tražiš smjenu – reci ko dolazi poslije tebe. Ako tvrdiš da znaš bolje – pokaži kako.

I kada dođu izbori, nemoj od naroda tražiti da glasa iz straha. Traži njegov glas na osnovu rezultata.

Jer nakon trideset godina Bosna i Hercegovina više nema vremena da bira između „naših“ i „njihovih“.

Treba početi birati između onih koji rade i onih koji samo pričaju.

A narod će, kao i uvijek, na kraju odlučiti.

Samo je pitanje hoće li ovaj put birati po zastavi, imenu i stranačkoj pripadnosti – ili po onome što je za četiri godine urađeno.

Jer država se ne brani samo riječima. Država se brani radom.

A najveća izdaja Bosne i Hercegovine možda i nije pogrešan politički dogovor.

Možda je najveća izdaja – potrošiti još trideset godina pričajući kako ćemo je napraviti boljom, a ne napraviti ništa.