Njegovo ime izgovaralo se sa osmijehom, nevjericom i dozom poštovanja prema neobičnoj dovitljivosti kojom je osvajao ljude. Svjetsku slavu, barem onu kafansku i uličnu, stekao je kockajući sa tri šibice, jednostavnom igrom koja je u njegovim rukama postajala prava umjetnost obmane.
Hazim nije bio običan šibicar. Bilo ih je mnogo po pijacama, vašarima i trgovima, ali on je među njima bio ono što je virtuoz među muzičarima. Njegove ruke kretale su se nevjerovatnom brzinom. Šibice su plesale između njegovih prstiju kao da imaju vlastiti život. Posmatrači su bili uvjereni da pažljivo prate svaki njegov pokret, a opet bi na kraju ostajali bez novca i sa pitanjem gdje su pogriješili.
Ali nije Hazim pobjeđivao samo vještim prstima. Njegovo najjače oružje bio je jezik. Imao je dar govora kakav se rijetko sreće. Govorio je brzo, uvjerljivo i duhovito. Svaku priču znao je začiniti šalom, dosjetkom ili nekom naizgled logičnom tvrdnjom koja bi i najopreznijeg čovjeka navela da mu povjeruje. Njegov govor bio je toliko pitak i sladak da su mnogi tvrdili kako bi Hazim mogao nagovoriti čovjeka da kupivlastitu kuću od njega.
Nije zato ni čudo što je godinama kružila priča da je jednom stranom turistu uspio prodati sarajevsku Vijećnicu kao vlastitu imovinu. Istina ili legenda, teško je danas utvrditi, ali sama činjenica da su ljudi bili spremni povjerovati u takvu priču dovoljno govori o njegovoj reputaciji. Oni koji su ga poznavali tvrdili su da bi Hazim, kada bi stao pred neku javnu zgradu, za svega nekoliko minuta mogao uvjeriti prolaznika daje upravo on njen vlasnik. Njegova samouvjerenost bila je zarazna, a način na koji je iznosio svoje tvrdnje toliko prirodan da je kod sagovornika stvarao osjećaj kako nema razloga za sumnju.
Jednom prilikom zatekao sam ga u blizini sarajevske Vijećnice, zgrade koju je, prema gradskim pričama, svojevremeno uspio prodati jednom strancu kao svoju građevinu. Sarajevo je tada bilo puno raznih emisara i poslovnih ljudi željnih da jeftino dođu do stambenog ili poslovnog prostora pa sam ga, više u šali nego ozbiljno, upitao ne planira li opet neku od svojih trgovačkih transakcija.
-Ne. Ne planiram, napisao je drhtavom rukom u teku koju je držao u ruci.
Zbog operativnog zahvata na vratu više nije mogao govoriti. A upravo je govor bio njegovo najjače oružje. Teško je bilo zamisliti Hazima bez priče, bez dosjetke i bez one posebne sarajevske šeretske vedrine kojom je osvajao ljude.
-Prolazim ovuda sjećajući se svojih dogodovština, da me želja mine, nastavio je da piše. Iako sam neuk, obišao sam cio svijet. Na igri sa tri šibice zaradio sam toliko novca da cifru, zbog poreznika, ne smijem da vam kažem.
U tim riječima osjećala se i doza ponosa i žaljenja.
-Međutim, ništa nisam sačuvao. Kako došlo, tako i otišlo.
Hazimov život bio je upravo takav. Nemiran duh nije mu dopuštao da se skrasi. Novac je dolazio i odlazio. Gradovi su se smjenjivali, poznanstva nastajala i nestajala, ali njega je uvijek vukla neka nova avantura. Činilo se da mu je važnija bila sama igra od dobitka. Uzbuđenje nadmudrivanja, osjećaj da je uspio prevariti sistem ili nadigrati protivnika, bili su gorivo koje ga je pokretalo.
-Danas mogu samo da šetam Sarajevom jer mi je zbog kocke zabranjen ulazak u sve evropske zemlje. Strah me od najava naših političara koji Bosnu i Hercegovinu hoće da uvedu u Evropsku zajednicu. Ako to učine, moraću se seliti i iz Sarajeva jer sam ja za žitelje Evrope nepoželjna osoba.
Čak i tada, u godinama kada su ga izdavale i ruke i zdravlje, nije gubio smisao za humor.
-Više ne kockam, nastavljao je pisati. Narod nema para, a ni ruke me ne služe kao prije.
Nekada su upravo te ruke bile njegov zaštitni znak. Ljudi su dolazili da gledaju kako barata šibicama gotovo kao mađioničar. Nisu ni primjećivali da igra počinje mnogo prije nego što bi šibice dotakle stol. Počinjala je njegovim riječima, osmijehom i sposobnošću da kod čovjeka probudi uvjerenje da će baš on ovoga puta biti pametniji od šibicara.
-Živim od penzije koja iznosi 140 konvertibilnih maraka, a dobijam je zahvaljujući radnom stažu od jednog mjeseca koji mi je obezbijedio čuveni sarajevski ugostitelj rahmetli Zizo.
Na pitanje kako je sa samo trideset dana staža uspio ostvariti pravo na penziju, dok drugi rade decenijama, Hazim je imao spreman odgovor.
-Oni ne znaju da je moj radni dan šibicara bio duži od godine. Hajde ti kockaj nasred pijace i strahuj od policajaca koji jedva čekaju da ti skoče na leđa.
I danas se, kada se spomene njegovo ime, starije Sarajlije nasmiju. Gdje je završio Hazim Hastor, malo ko zna. Neki kažu da je odavno napustio ovaj svijet, drugi vjeruju da je negdje otišao u potrazi za novom avanturom. Jedno je sigurno – u Sarajevu ga odavno nema.
Ali kao što to biva sa gradskim legendama, ljudi odlaze, a priče ostaju. Tako i danas među Sarajlijama žive sjećanja na čovjeka nemirnog duha, brzih prstiju i još bržeg jezika, šibicara koji je od obične igre napravio životnu filozofiju i koji je, kako su govorili njegovi savremenici, mogao ubijediti bilo koga da mu usred Sarajeva proda čak i zgradu koja nikada nije bila njegova.
Njegove „vragolije“, istinite ili pomalo uljepšane narodnom maštom, ostale su dio sarajevskog urbanog folklora i vremena kada su gradski šereti bili jednako poznati kao i ugledni građani, a njihove dosjetke prepričavale se od Baščaršije do Marindvora, uz osmijeh i neizbježno pitanje: „Hoće li se ikada više roditi takav Hazim?“
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.