Stvarni događaji, legende ili izmišljene priče za neke su neto iz čega prošire svoja saznanja o vremenu u kojem su živjel dok su za druge samo vrlo zanimljivo štivo u kojem traže humorističku žicu za nešto „što za humora nije“.
Evo jedne od tih priča koja se graniči sa nečim što možemosvrstatu rubriku „Vjerovali ili ne“.
Kažu da klinička smrt i prava smrt nemaju baš puno zajedničkih strana, iako ih običan čovjek često doživljava kao jedno te isto. Kada srce prestane da kuca i disanje se zaustavi, nastupa stanje koje medicina naziva kliničkom smrću. To, međutim, još uvijek nije isto što i nepovratna, biološka smrt. Upravo u tom kratkom i dramatičnom vremenu između prestanka cirkulacije i nepovratnog oštećenja mozga medicina pokušava da čovjeka vrati u život.
I tu počinje jedna od najneobičnijih priča ljudskog postojanja.
Jer, koliko god smrt izgledala kao konačna i nepovratna granica, medicina je zabilježila slučajeve u kojima se čovjek nakon srčanog zastoja ponovo vratio među žive. Još neobičnije su situacije u kojima se srčana aktivnost spontano obnovila nakon što je reanimacija već prekinuta i kada su prisutni smatrali da je čovjek umro.
U medicinskoj literaturi taj rijetki fenomen poznat je kao Lazarov fenomen ili autoresuscitacija. Naziv je dobio po biblijskom Lazaru, koji se, prema Novom zavjetu, vratio u život. Naravno, medicina pod tim izrazom ne podrazumijeva nikakvo čudo, nego izuzetno rijedak povratak spontane cirkulacije nakon prestanka pokušaja reanimacije. Pregled medicinske literature objavljen 2020. godine pronašao je 65 takvih slučajeva, dok je noviji pregled došao do 76 prijavljenih slučajeva. U dijelu tih slučajeva pacijenti su preživjeli i potpuno se oporavili.
Ponekad se povratak cirkulacije dogodi svega nekoliko minuta nakon što je reanimacija obustavljena. U jednom pregledu zabilježeno je da je srednje vrijeme do ponovnog uspostavljanja cirkulacije bilo oko pet minuta, zbog čega medicinski stručnjaci preporučuju da se nakon proglašenja smrti određeno vrijeme nastavi pažljivo praćenje vitalnih znakova.
Razlozi zbog kojih se to može dogoditi nisu do kraja razjašnjeni. Među mogućim objašnjenjima spominju se promjene pritiska u grudnom košu tokom reanimacije, zarobljavanje zraka u plućima, odgođeno djelovanje lijekova, određeni poremećaji srčanog ritma i drugi fiziološki mehanizmi.
Ali prije nego što su savremeni medicinski uređaji mogli zabilježiti svaki otkucaj srca, ovakve pojave morale su izgledati gotovo nadnaravno.
Jedan takav slučaj, mnogo prije nego što će izraz „Lazarov fenomen“ postati poznat široj javnosti, zabilježen je šezdesetih godina u Vogošći.
Vukan Perić, sin Lazara, rođen 1929. godine u vogošćanskom naselju Budišići, šezdesetih godina važio je za vrlo zanimljivog šereta. U svojoj dvadesetoj godini oženio se Ružom Bogdanović, koja mu je rodila više kćerki. Znao je zbijati šale na tuđi, ali i na vlastiti račun.
A onda je jednoga dana 1960. godine prijatelje, poznanike i radne kolege iz firme „UNIS-Energotehnika“ u Vogošći, gdje je radio, naprasno šokirala vijest o njegovoj iznenadnoj smrti.
Smrtovnice i obavijesti o sahrani bukvalno su osvanule preko noći.
Rijeka građana počela je obilaziti njegovu porodicu i izražavati joj saučešće. Njegove radne kolege pritekle su u pomoć kako bi sahrana protekla onako kako zaslužuje dobar, vrijedan i društveno angažovan radni kolega.
Kažu da se na njegovom pogrebu okupio do tada najveći broj građana, jer ne dešava se svaki dan da bukvalno preko noći neko umre „u cvijetu svoje mladosti“.
Predstavnici sindikata njegove firme, predstavnici društveno-političkih organizacija i drugi prijatelji i poznanici u svojim obraćanjima nad njegovim odrom pohvalno su opisivali životopis Vukana Perića. Neki su u oproštajnim govorima naznačavali kako bi on, „da je kojim slučajem živ“, tek znao uživati u čarima života.
A onda je uslijedio trenutak koji će Vogošća dugo prepričavati.
Nakon oproštajnih govora sveštenik je pozvao one koji su se cjelivanjem pokojnika htjeli oprostiti od njega. Radnici pogrebnog preduzeća skinuli su poklopac sa sanduka.
-Šta se ovdje zbiva, začuo se glas iz kovčega.
Ono što je uslijedilo teško je opisati.
Radnici pogrebnog preduzeća i oni koji su se nalazili u neposrednoj blizini odra počeli su padati u nesvijest.
Drugi su, vidjevši da pokojnik ustaje iz sanduka, svojim nogama „dali vjetar“ i pobjegli sa groblja glavom bez obzira.
-Čekajte i mene, slušali su za sobom „pokojnikove“ povike.
Vidjevši da je ostao sam, „pokojniku“ nije bilo druge nego da, pošto se malo pričestio ostavljenom rakijom, sanduk u kojem je ležao uzme pod ruku i zaputi se prema svojoj kući.
Uz put su mu neki, ne znajući za njegovu sahranu, otpozdravljali, čudeći se mrtvačkom sanduku koji je nosio.
-Sigurno opet zbija neku šalu, komentarisali su.
Vukan je, poslije svega stigao kući.
-Nešto su mi se leđa od ležanja ukočila. Vi sjednite i počastite se, a ja ću da se odmorim malo, rekao je gostima koje je zatekao u svojoj kući.
Nemalo je bio iznenađen kada su oni svi odreda počeli padati u nesvijest.
Ispustio je mrtvački sanduk iz ruku te se latio česme da vodom kvasi lica prisutnih i tako ih budi iz nepredviđenog sna.
-Šta se ovdje zbiva, opet mu izleti isti uzvik kao na groblju. Je li se to neka moja kćerka udaje pa mi ne smijete reći, pitao je svoju suprugu Ružu, koja je polako počinjala dolaziti sebi.
-Nije to razlog za tugu, rekao je. Idem po muziku da napravimo pravo veselje.
Tek kada su se i drugi počeli pribirati i dolaziti sebi, objasnili su mu o čemu se, zapravo, radilo.
Rekli su mu kako su ga maloprije „ispratili“ na groblje i kako im nije jasno kako je uskrsnuo.
Ne vjerujući da je živ, štipali su ga po raznim dijelovima tijela. Njegovi uzvici bola vratili su ih u stvarnost.
Vukan je, dakle, bio živ.
Sahrana je bila stvarna.
A „pokojnik“ se vratio kući.
I upravo se tu njegova priča dodiruje sa jednim od najzagonetnijih pitanja medicine – gdje zapravo počinje smrt, a gdje još postoji mogućnost povratka?
Danas znamo da zastoj srca ne znači automatski da je u istom trenutku nastupila i nepovratna smrt svih ćelija organizma. Srce može prestati da pumpa krv, ali proces odumiranja organizma nije jedna jedina sekunda koja se može jednostavno označiti riječima „sada je sve gotovo“. To je složen proces. Medicina zato razlikuje stanje srčanog zastoja, mogućnost reanimacije i nepovratnu smrt.
Još je zanimljivije ono što pojedini ljudi koji su preživjeli srčani zastoj opisuju nakon povratka u život. Neki govore o osjećaju odvajanja od tijela, svjetlosti, tunelu, susretima sa poznatim osobama ili neobičnom osjećaju mira. Takva iskustva nazivaju se iskustvima bliske smrti ili NDE. Ona su predmet ozbiljnog naučnog istraživanja, ali njihovo tumačenje i dalje nije konačno riješeno. Savremena istraživanja pokušavaju ih povezati sa promjenama moždane aktivnosti i neurofiziološkim procesima koji se događaju tokom i nakon srčanog zastoja.
Vukanova priča, međutim, ide korak dalje.
On nije samo pričao da je „vidio nešto sa one strane“. On je, prema priči koja se u Vogošći godinama prepričavala, fizički ustao iz vlastitog sanduka, prekinuo vlastitu sahranu, uzeo sanduk pod ruku i krenuo kući.
Takva situacija, posmatrana iz današnje medicinske perspektive, ne bi se mogla jednostavno proglasiti „uskrsnućem mrtvaca“. Mnogo je vjerovatnije da se radilo o pogrešnoj procjeni njegovog stanja, dubokoj nesvjestici ili stanju nalik onome što medicina danas razumije kroz različite oblike srčanog zastoja i povratka vitalnih funkcija.
Ali upravo u tome i jeste posebnost ove priče.
Jer u vrijeme kada se događala, običnom čovjeku nije bilo potrebno medicinsko objašnjenje. Dovoljno je bilo vidjeti čovjeka koji je proglašen mrtvim kako sjedi u vlastitom sanduku i pita:
-Šta se ovdje zbiva?
I onda još, za svaki slučaj, krene kući.
Ispostavilo se, kasnije, da se Vukan Perić izvjesno vrijeme nalazio u stanju koje su ljudi opisivali kao kliničku smrt. Kako je do toga došlo i kako se ponovo vratio među žive nikada u potpunosti nije razjašnjeno. Tek, godinama kasnije, njegov slučaj prepričavao se po sijelima i prelima.
Vukan je, na tavanu svoje kuće, brižno čuvao pogrebni sanduk, čistio ga i glancao s vremena na vrijeme, kako je sam volio reći, da mu se nađe pri ruci ako zatreba.
Njegovi prijatelji sjećaju se brojnih komičnih scena koje su pratile njegovo putovanje i povratak sa „onog svijeta“.
U radnoj sredini, kada bi ga rukovodioci ulovili da zabušava sa ispunjenjem radnih zadataka, znao je iz džepa trznuti svoju smrtovnicu i govoriti da ga puste na miru.
-Kako će mrtav čovjek ispunjavati radne zadatke, govorio im je u šali.
Možda je upravo ta njegova sposobnost da i vlastitu smrt pretvori u šalu bila najbolji odgovor čovjeka koji je jednom, makar prema priči koja je ostala iza njega, prešao granicu između života i smrti – pa se vratio.
Danas medicina mnogo bolje razumije šta se događa kada srce stane, ali i dalje ne može na svako pitanje ponuditi konačan odgovor. Fenomen autoresuscitacije je rijedak i nedovoljno istražen, a medicinska literatura upozorava da može biti i nedovoljno prijavljivan. Upravo zbog toga savremena medicina preporučuje oprezno posmatranje pacijenta nakon prekida reanimacije, jer se povratak cirkulacije, iako izuzetno rijetko, može dogoditi i nakon što je smrt već proglašena.
Vukan, naravno, nije imao monitore, elektrokardiograme i savremene uređaje koji bi danas pokušali objasniti ono što se događalo njegovom tijelu.
Imao je samo – sanduk, sahranu, preplašene prijatelje, porodicu i vlastiti smisao za humor.
Da li mu je, u međuvremenu, zatrebao pogrebni sanduk u kojem je svojevremeno „boravio“, teško je znati.
Minuli rat u Bosni i Hercegovini izbrisao je mnoge tragove na putu kojim je on krenuo.
Gdje je danas?
Da li je živ?
Malo ko to zna.
U Vogošći je nestalo njegovih dosjetki i šala, priča o njegovom pogrebu i zagrobnom životu, ali nije nestalo sjećanje na čovjeka koji je, makar prema priči koja je ostala iza njega, uspio učiniti ono što bi svaki čovjek poželio.
Vratio se kući.
I to – sa vlastite sahrane.
I to je život.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.