Kolumne

Onkološki pacijenti čekaju smrt, a država se pravi mrtva

Priča ista. Država ista. Sistem isti. Problemi isti. Isti, do iznemoglosti. A ono što se mijenja, nisu zakoni, nisu pravilnici, nisu prioriteti, nisu budžetske stavke – nego slike na smrtovnicama. Imena. Ljudi. Onkološki pacijenti. Građani ove zemlje, majke, očevi, sestre, djeca – koji svakodnevno gube bitku jer im država nije dala ni osnovno oružje za borbu.

FOTO: JABUKA.TV
FOTO: JABUKA.TV
Ilustracija

U Bosni i Hercegovini najteže bolesti nisu samo borba protiv ćelija koje razaraju tijelo već su to i borbe protiv sistema koji ne vidi, ne čuje i ne reaguje. Borbe protiv čekanja. Čekanja na lijek, čekanja na komisiju, čekanja na refundaciju, čekanja na ishod koji je svima poznat.

Dok se priča o političkim pozicijama, imenovanjima, tenderima i političkim igricama koje nikada ne prestaju, onkološki pacijenti ostaju na margini – na čekanju. Tačnije, na listi smrti. Kako drugačije nazvati sistem u kojem se pacijentu u terminalnoj fazi bolesti kaže da lijek može kupiti sam, ako ima para? A ako nema? Onda ništa. Nema ni lijeka, nema nade, nema šanse.

Ko u ovoj zemlji odlučuje da jedna terapija vrijedi više od ljudskog života? Kako je moguće da pacijenti moraju prodavati imovinu, dizati kredite, da bi sebi kupili nekoliko dodatnih mjeseci života, dok država šuti? Gdje su ministri? Gdje su predstavnici Fonda solidarnosti? Gdje su odluke o savremenim lijekovima koji su u ostatku svijeta već postali standard?

Zašto u BiH još uvijek na listi stoje lijekovi koje onkolozi više ni ne preporučuju jer su zastarjeli, neučinkoviti? Zašto se reforme ne dešavaju kada su u pitanju oni najranjiviji – bolesni ljudi?

Jer lakše je šutjeti. Lakše je okrenuti glavu. Lakše je pričati o izbornim zakonima, identitetima i funkcijama. Teže je pogledati pacijentu u oči i reći mu: “Vaš lijek postoji, ali vi niste dovoljno vrijedni da ga dobijete besplatno.” Teže je priznati da sistem ne funkcioniše.

A najteže je, očigledno, učiniti nešto.

Vrijeme je da prestanemo brojati samo preminule. Vrijeme je da neko odgovori: ko je odgovoran za činjenicu da se ljudi liječe kreditima, humanitarnim akcijama i molitvama? Ko će odgovarati za to što država još uvijek ne zna šta znači “ljudsko pravo na liječenje”? Koliko još smrti treba da se desi, da bi neko konačno rekao – dosta?

Ovdje nije riječ o “nemanju para”. Ovdje je riječ o nemanju volje. Ovdje je riječ o nebrizi. Ovdje je riječ o sramoti.

I neka se niko više ne usuđuje reći da “nema sredstava”. Jer sredstava ima. Samo ih nema za one koji najviše trebaju – one koji šute, pate, bore se i na kraju, sami i bez podrške, umiru.