Išla sam joj haman svaki dan, i ona bi po đahkad svrati. Meni se obrazi nisu sušili, kao da su mi iz njedara srce iščupali ali mi je plač zehru olakšavao. Ona nije mogla zaplakati, činilo mi se da bi lakše iz stijene suzu iscijedio. Onda se okrenula Bogu. Od ranog sabaha je klanjala, dovila, samo bi ponekad napravila pauzu da nešto s nogu pojede pa do gluhih doba noći nastavljala moliti Boga da joj vrati živo njeno jedino dijete. Patio je i Smajo, teško patio, osušio se k’o grana, ostario i pogrbio se, obolio, a koliko god je mogao brinuo o Isaku koga je tvojim imenom zvao.
I trajalo to tako malo više od godine, kad u grad dođe Rafael Danon koji je pobjegao iz Jasenovca. Od njega su saznali da je mali Isak Maestro mrtav. Kad to Senada ču, u istom danu izgubi i sina i Boga. Nikad više ni suru nije proučila, ni rekjat namaza klanjala. Tada je moj strah za nju postao neuporedivo veći nego do tad. Pokušavala sam ne misliti na to da te nema, uvjeravala sebe da se radi o zabuni, da ćeš ti kad tad doći, ali sam morala nekako spasiti Senadu.
Molila je da ne odbaci vjeru, da se sve događa po Allahovoj volji, da samo on zna razloge, a ona bi dobila napad histerije. Ako je milostiv i blag, kako može od majke otrgnuti jedino čedo? Zar nije čuo moje danonoćne vapaje i molbe da mi ga živog vrati? Je li spavao ili je slušao molitve krvnika koji su ga molili da im pomogne ubiti što više prave-zdrave, bezgrješne dječice? Čuj – On zna razloge. Ma o čem’ ti govoriš, seko moja?
Zar postoji razlog da neki dželat uzme život malom dječaku čistom kao krin? Ni riječi više nijedne. Nemam ja Njega više šta moliti. A čak i da imam, kako ću kad ni mene više nema. Otišla sam s njim. Ovo što gledaš je samo moja sjena. Ogriješila sam se i o onog maksuma ni krivog ni dužnog. Leti za mnom k’o baje na svjetlo, vazda pita – što si tužna, mama, a ja ga očima ne mogu pogledat’.
Htjela bih i radi njega sirotana što strane ljude roditeljima zove, i radi nesretne Rahele, bila je dobra žena, pokoj njenoj duši. Ogriješila sam se i o Smaila. Znam da i on teško boluje, ali nije mog’o protiv sebe, protiv onog čovječnog u sebi, date riječi, časti, ponosa. Znaš kako su nas odgajali, da nam obraz bude preči od života, a dala bih ga, i ubila bih i gazila mrtve, a kamoli riječ, za moje dijete.
Glas je zatreperio. I ruke. Ustala je i izašla. Sve oko Ishaka se okretalo, bio je u potpunom behutu. Bubica mu je lažala u krilu, mirna, opuštena. Spavala je. Sjedio je bez misli, a jedino što je čuo bili su otkucaji njegovog srca.
Pošto se osjećao van vremena i van postora, nije ni znao koliko je prošlo dok se teta Meliha nije vratila. Nije prošla valjda ni hefta – nastavila je – kad je na tvoj rođendan, 2. aprila, rano izašla iz kuće i nekuda otišla. Poslije se pričalo da su je vidjeli kako hoda po prastarom groblju blizu Plave vode, pa na putu koji vodi kroz Nević polje, kako sjedi u šumarku iznad bolnice za plućne bolesti na Bašbunaru. Zadnja ju je vidjela Zilha-hanuma Vrbanjac kako stoji na visokom istočnom zidu tvrđave. Već se bio spustio akšam, tako da je njena silueta bila nejasna. Pričala je stara hanuma kako je skinula maramu, kose joj bile raspletene i puštene a oko glave kao da je bio neki krug svjetlosti. Prepala se, pomislila da je skrenula s pameti i dozivala muža i sinove, a u tom trenutku je Senada ispružila duge mršave ruke, zalepršali su široki bijeli rukavi i zakoračila u bezdan. Poslije je toj priči svako dodavao nešto svoje.
Neki su pričali da je dozivala tebe, drugi da je proklinjala, treći da je spominjala oprost, četvrti da ni usta nije otvorila. Poslije rata se počelo šaputati da između kamenih zidova na mjestu sa kojega je skočila, svakog aprila procvate čudan, gotovo crni cvijet. Kako je bilo meni, kako Smaji, kako malom Isaku, o tome neću. Mislim da sam i ovako pretjerala.
Ishak nije ništa rekao. Niti je znao šta se tu može reći, a i da jest, nije mogao. Usta su mu bila posve suha a vilice ukočene.
Nura Bazdulj Hubijar – “Neko tamo leži”