Rijetka su mjesta na zemaljskoj kugli koja sadrže simboliku otvorenosti kao Srebrenik. I tako biva stoljećima. Uvijek na granici. Nekada srednjevjekovne Bosne i bosanskog kralja Tvrtka. Kasnije postade kapija Bosne o kojoj je pisao naš književnik Derviš Sušić u romanu “Uhode”.
O Srebreniku je pisao Hasan Kikić u priči iz Čekanića i Dediji Čekanićkom koji veziru rečene ne. Reče i posla mu nazad njegove glasnike sa porukom” da zajedno ne može barut i vatra”. I nije moglo.
O Srebreniku je pisao Meša Selimović o onom slavnom partizanskom ratu. Srebrenik je pohodio Jan Beran i Ismet Mujezinović koji ga učiniše “još otvorenijim”. I tako biva i danas u teška vremenima. Srebrenik je bio uvijek granica koja se pomijerala prema zapadu. Uvijek se ta granica tiskala na istok i zapad, jer su nas uvijek ” uhodili,”.
Htjeli su nas pomjeriti sa granice Save i Drine. Htjeli su da prave Koridor i da nas zatvore. Zato je važno da Srebrenik danas i uvijek ostane otvoren. Sve dok je otvoren biće Bosne i u njoj dobrih ljudi.
Biće rapatničkih kiseljaka i suhih šljiva. Biće dova na Ratišu i Prisadima. Biće svirke saza i pjesme umilnog glasa doktora Hašima Muharemovića: “Srebrenika nema do Travnika i njegove vode Bukovika”.