Kolumne

LATINOAMERIKANA - mit i muzika: Astečki kalendar

Prema astečkom kalendaru, koji se zasnivao na vremenskim ciklusima od 52 godine, povratak Kecelkoatla se očekivao u prvoj godini Epohe trska.

FOTO: PRINTSCREEN/FACEBOOK
FOTO: PRINTSCREEN/FACEBOOK

I baš u toj godini umjesto dobrog boga Kecelkoatla, pojavio se španski osvajač Kortes (1519) sa svojim okrutnim konkvistadorima. Stalni ratovi i osvajanja, te duboko vjerovanje da svakih 52 godine dolazi do propasti svijeta, oblikovali su pogled na život pripadnika naroda Asteka.

Prema njihovom računanju vremena živjeli su u petoj svjetskoj epohi. Četiri prethodne uništene su od strašnih iskušenja i katastrofa: od jaguara, vjetrova, vatre i potopa. Da će doći kraj petom dobu znali su, i tako su se osjećali svi pripadnici naroda.

Njihovi žrtveni obredi odvijali po stravičnom scenariju, a s vremenom su poprimili nevjerovatne razmjere. Na glavnoj religioznoj svečanosti znali su da žrtvuju čak i do 70 000 ljudi, najčesce ratnih zarobljenika. Nesretnici su se u dugim redovima morali penjati stepenicama do visoke platforme, gdje su ih sveštenici ubijali na kamenom oltaru. Dželati su svoj krvavi posao obavljali brzo i po propisanom ritualu, jer svježa krv i drhteće srce su imali kod Asteka posebno značenje.

I Dželati I žrtve su vjerovali da je takva žrtva, nešto najbolje što čovjek u životu može da pruži, krv je bila „plemenita draguljska vodica“ bačena na „plemeniti kamen“. Žrtve su trebale da umilostive Oićilopoćtlija, Boga rata i Boga nedjelje, koji je brinuo da Sunce svako jutro svane i da se vremenski ciklusi života ne okončaju kataklizmom.

U njegovo ime ubijeno je na stotine hiljada nevinih ljudi. Čvrsto vjerujući u apokalipsu i konačnu propast, Asteci su puštanjem krvi pokušavali da odgode zlu sudbinu. Pošto je apokalipsa po njihovom uvjerenju bila neizbježna, baš kako je prikazano u sjajnom filmu Mela Gibsona “Apokalipto” trudili su se da božija žed za krvlju bude primjerno utoljena.

S vremenom, kako je sve teže bilo doći do žrtava, Asteci su se morali na razne načine da obezbjeđuju „žrtve za bogove“. Uveli su „ratove ruža“, ritualne vojne pohode u obliku ratnih igara, pri kojim su susjedna plemena prisiljavana, kao svojevrsni danak u krvi, svake godine da obezbjeđuju na hiljade žrtava.