A onda je došao lik i počeo je sjeći, odlučno, hladno, sigurno ni na trenutak nije pomislio ka sječe nešto što je do njegovog dolaska bilo živo, mirisalo, mamilo, krasilo, a da sad mrtvo u otkosima ostaje ležati iza njegovih nogu i da ga više ništa u život vratiti neće.
Ostala pusta ledina kako čeka da nova izraste. A kad izraste, i nju će joj uzeti.
Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa – zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, neka ne ostane ništa. Mirnije se živi, lakše diše. Uzalud, ona ostaju jer se trajno otiskuje ono najslađe i najgorče, površne impresije ne trebamo brisati, same se zagube, prospu kao zrnca brašna iz šuplje kese…