Od požara do redukcija vode: Priroda šalje alarm, a nadležni i dalje gase samo posljedicu

Vodu i šumu, dvije osnovne pretpostavke života, još uvijek tretiramo kao nešto što se podrazumijeva. Kao da će ih uvijek biti. Kao da se voda može beskonačno trošiti, a šuma beskonačno sjeći. Kao da priroda nema granicu nakon koje račun dolazi na naplatu.

A taj račun već stiže.

Ljeto prolazi u gotovo svakodnevnim izvještajima o požarima na brojnim lokalitetima. Gori šuma, gori nisko rastinje, vatra prijeti naseljima i infrastrukturi. I gotovo svaki put slušamo iste probleme: nema dovoljno adekvatne opreme, nedovoljan je broj helikoptera, teren je nepristupačan, vatrogasci su iscrpljeni, pomoć kasni.

Naravno, požar treba ugasiti. Ljudske živote i imovinu treba zaštititi. Ali pitanje koje se nakon gašenja vatre gotovo nikada ozbiljno ne postavi jeste – šta ćemo uraditi da sljedeće godine ne budemo ponovo na istom mjestu?

Jer požar nije samo nekoliko sati ili nekoliko dana borbe s vatrenom stihijom. To je uništenje šumskog ekosistema, gubitak biodiverziteta, degradacija zemljišta i dugoročna šteta čije posljedice ne završavaju onog trenutka kada se ugasi posljednji plamen.

Istovremeno, dok jedni gase požare, drugi građani gledaju kako im voda nestaje iz slavina.

KJKP „Vodovod i kanalizacija“ uvodi redukcije zbog smanjene izdašnosti izvorišta i dugotrajnog perioda bez značajnijih padavina. Suša svakako dodatno pritiska vodne resurse, ali problem je mnogo širi od pitanja – ima li dovoljno vode ili nema?

Jer dok se građanima govori o racionalnoj potrošnji, postoje ulice i naselja u kojima voda mjesecima nekontrolisano otiče zbog kvarova koji nisu sanirani. Voda, doslovno, teče niz ulicu, a sistem se ponaša kao da je riječ o nečemu što možemo sebi priuštiti.

Ne možemo.

Ako od građana tražimo da štede vodu, onda javne institucije moraju pokazati da same rade sve što je moguće da se svaki raspoloživi kubni metar sačuva. Teško je od građana očekivati razumijevanje za redukcije ako istovremeno gledaju kako pitka voda danima i mjesecima odlazi u kanalizaciju ili zemlju.

A onda je tu i šuma.

Građani godinama upozoravaju na nekontrolisanu sječu stabala. Grade se novi stambeni i poslovni objekti, betoniziraju se površine, nestaje zelenilo, a planiranje novih naselja često kao da počinje i završava pitanjem koliko se kvadrata može izgraditi.

Gdje je drvo?

Gdje je zelenilo?

Gdje je prostor koji će ljeti smanjivati temperaturu, zadržavati vodu, proizvoditi kiseonik i štititi nas od posljedica sve ekstremnijih vremenskih prilika?

Ne može se grad razvijati tako što će svaki slobodan komad zemlje postati građevinska parcela, a drvo biti smetnja koju treba ukloniti.

Problem, dakle, nije samo u požarima. Nije samo u redukcijama vode. Nije samo u posječenom stablu ili cijevi iz koje mjesecima curi voda.

Problem je u tome što se sve te pojave posmatraju odvojeno, kao pojedinačni incidenti, umjesto kao dijelovi iste priče.

A ta priča govori o prostoru u kojem se prirodni resursi troše brže nego što ih možemo obnoviti.Kada izbije požar, nadležni se mobilišu da ga ugase. Kada nestane vode, građanima se poruči da štede. Kada se posiječe drvo, eventualno se reaguje nakon prijave. Kada voda mjesecima curi iz puknute cijevi, čeka se sanacija.

I tako iz dana u dan rješavamo posljedice, a gotovo nikada uzroke.

Koliko će još šuma morati izgorjeti da bismo ozbiljno shvatili prevenciju požara? Koliko će vode morati nestati da bismo počeli sistematski obnavljati vodovodnu mrežu i smanjivati gubitke? Koliko stabala mora biti posječeno da bismo shvatili da zelenilo nije ukras nego infrastruktura od koje zavisi kvalitet života?Ekološka katastrofa ne mora izgledati kao scena iz filma. Ona može dolaziti tiho, kroz sve toplija ljeta, sve češće požare, manje vode, osušena izvorišta, betonizirane površine i nestanak zelenila.

Najopasnije je što smo na takav proces počeli da se navikavamo.

Navikavamo se da ljeti gledamo vatru na brdima. Navikavamo se na redukcije vode. Navikavamo se na stabla koja nestaju. Navikavamo se na vodu koja curi ulicama. Navikavamo se na beton umjesto zelenila.A ono na šta se društvo navikne prestane doživljavati kao alarm.

Zato pitanje više nije samo ko će ugasiti požar, kada će doći voda ili kada će biti popravljena cijev. Pitanje je imamo li uopće ozbiljnu politiku zaštite prirodnih resursa i jesu li institucije spremne djelovati prije nego što problem postane katastrofa?

Jer kada šuma jednom izgori, ne možemo je vratiti pritiskom na dugme.

Kada voda ode iz izvorišta, ne možemo je proizvesti političkom odlukom.

Kada nestane zelenila, novi objekat ga ne može nadomjestiti preko noći.

Priroda nam već šalje alarm. Problem je što ih mi i dalje tretiramo kao pojedinačne incidente.

Možda je krajnje vrijeme da shvatimo da nije dovoljno samo ugasiti požar.

Potrebno je spriječiti da ponovo bukne. Potrebno je sačuvati vodu prije nego što je nestane. Potrebno je zaštititi stabla prije nego što padnu. I potrebno je konačno shvatiti da prirodni resursi nisu neograničen materijal za potrošnju, nego uslov našeg opstanka.

Jer ako nastavimo ovako, jednog dana nećemo raspravljati o tome kako zaštititi prirodu.Raspravljat ćemo o tome šta nam je od nje ostalo.