Svojim negiranjem ustaljenih tumačenja i argumentiranjem drugačijih pogleda na razne povijesne događaje, on je izvršio revolucionarni zaokret i pomjerio granice znanja. Hamzabegovićeva istraživačka perspektiva nastoji uskladiti tri važna aspekta: historijsku preciznost, jezičnu ispravnost i književnu izražajnost.
Donosimo neke njegove odabrane tvrdnje, u obliku negiranja i argumentiranja, koje se mogu provjeriti u dostupnim historijskim izvorima. U tekstu ćemo izostaviti rasprave o tome koliko je koja od ovih izjava polemična.
O potopu svijeta
Negiranje: Nije bilo nikakvog potopa svijeta kako nam prenose stare jevrejske priče.
Argumentiranje: Godine 1628. stare ere, ±20 godina, dogodila se snažna erupcija vulkana Thera u Egejskom moru. Ova prirodna katastrofa bila je jedna od najstrašnijih u povijesti Sredozemlja. Događaj je poznat i pod terminom Minojska erupcija. Talasi cunamija visine preko 12 metara udarili su na istočne obale Sredozemnog mora. Za tili čas nestali su svi priobalni gradovi i luke zajedno s masama stanovništva. Ta pustoš bila je decenijama vidljiva preživjelom pučanstvu koje je živjelo iznad dosega razornih talasa. Ova prirodna kataklizma nudila je užasnutim ljudima građu za mnoge legende ondašnjeg vremena. Jedna od najpoznatijih je mit o Utnapištimu u jedanaestoj ploči „Epa o Gilgamešu“. Maštovito i zanimljivo djelo sastavio je Sin-Leke-Unini u Babilonu oko 1200. godine stare ere. On je radnju epa premjestio u doba dok su, prema onovremenim fantazijama, bogovi još hodali po zemlji. Ubistvo čuvara šume i sječa Svetih cedrova ubrajaju se među najteže Gilgamešove grijehove. Već tada se u literaturi ukazivalo na to da uništavanje prirodnih resursa, a posebno šume, pogoduje širenju pustinjskog duha, što bismo danas mogli povezati s posljedicama klimatskih promjena. „Ep o Gilgamešu“ jedno je od najčuvenijih književnih ostvarenja iz mezopotamske mitologije.
O Kraljevstvu Izrael
Negiranje: Nikada nije postojalo Kraljevstvo Izrael niti njegovi kraljevi Saul, David ili Salomon, pa prema tome ni stari Izraeliti ili Izraelićani. Kraljevstvo Izrael plod je ljudske mašte.
Argumentiranje: Suprotno tome, postojalo je Kraljevstvo Juda, odnosno prvo kraljevstvo Jevreja. Babilonci su u svojoj ekspanziji zauzeli Jeruzalem 16. marta 597. godine stare ere. Potom je mladi kralj Jude Joahin, sin kralja Joakima, deportiran sa znatnim brojem pripadnika višeg sloja stanovništva u grad Babilon. Kralj je imao 18 godina i vladao je samo tri mjeseca i deset dana. Deportirani Jevreji, a i ostali pokoreni narodi, radili su na izgradnji bajkovitog grada Babilona. U ondašnjem babilonskom društvu svaki sedmi dan bio je vjerski praznik i neradni dan za sve ljude. Kralj Joahin, koji se navodi i kao kralj Jude Jehojakin, uživao je veliku autonomiju. Pripovijedao je svojim zemljacima, to jeste svom narodu, fantastične priče o nekadašnjim Jevrejima, koji su se zvali Izraeliti. Bili su u egipatskom ropstvu kod zlog faraona. Bog Jahve pomogao je Mojsiju da ih izbavi iz egipatskog ropstva i kao slobodan narod dovede na prostor Jude, to jeste Izraela. Bog Jahve pomoći će i njima, Jevrejima u Babilonu, da se oslobode babilonskog ropstva i vrate u svoju Judu. Nastavljaju se razne i maštovito isprepletene priče o svemudrim i neograničeno bogatim kraljevima države Izrael. Izraelski kraljevi bili su u stanju komunicirati s bogom Jahveom pa im je on davao savjete kako da uspješno vladaju državom. To je išlo tako dobro sve dok se neki sinovi nisu izopačili u svojoj oholosti te podijelili državu Izrael na manje plemenske oblasti. Bog Jahve toliko se razljutio da je okrenuo glavu od sudbine ondašnjih Izraelita. Prestao je komunicirati s tim bezvrijednim i uobraženim plemenskim vođama.
O Homeru, Herodotu, Ilijadi i Odiseji
Negiranje: Nije postojao pjesnik Homer. Iz tog razloga nije ni mogao sastaviti čuvene epove „Ilijadu“ i „Odiseju“. Nije postojao ni grad Troja (Ilion) kako nam standardna historija objašnjava, pa prema tome ni Trojanski rat niti legendarni Trojanski konj.
Argumentiranje: Da ne bi bilo zabune, treba naglasiti da su epovi „Ilijada“ i „Odiseja“ snažna književna ostvarenja neograničene grčke mašte. U velikoj mjeri uticala su na razvoj sveukupne književnosti, pa čak i na razvoj sredozemne kulture. U historiji književnosti ova ostvarenja ostaju remek-djela, a njihov značaj određuju stručnjaci iz te oblasti. Herodot iz Halikarnasa živio je u 5. stoljeću stare ere (484–425). Izuzetno je značajna historijska ličnost za razvoj kulture Sredozemlja. Napisao je epohalno djelo „Historije“. U nauci se smatra ocem historije (latinski: pater historiae). Djelo je nezaobilazno za proučavanje tog razdoblja antičke historije. Herodot je u mladosti bio profesionalni pripovjedač u Atini, a i u drugim gradovima. U usmenoj književnosti tog vremena bila je to uobičajena pojava, a pripovjedači su bili cijenjeni i kod pučanstva i kod vladarske elite. Pojavljuju se pretpostavke da je Herodot ispjevao epove „Ilijadu“ i „Odiseju“, mada za to nema jasnog dokaza. Radnje opisane u tim djelima, gledano iz njihovog vremena, događale su se navodno u nekoj davnoj prošlosti. Zasad se može ukazati na to da su sva tri djela, „Historije“, „Ilijada“ i „Odiseja“, nastala u jednom užem vremenskom periodu. Istog su ili sličnog jezičnog izraza. Geografski pojmovi koji se pojavljuju u djelima nose jednake nazive. Vojna oprema koja se u „Ilijadi“ opisuje odgovara vojnoj opremi grčkih polisa iz 5. stoljeća stare ere. „Odiseja“ je skup mornarskih fantazmi kojih je bilo u ondašnjem pomorskom svijetu napretek – bez ikakvog ograničenja u mašti. „Ilijada“ je pak sastavljena od vojnih junačkih legendi, također izrazito maštovito oblikovanih. U to vrijeme bila su jasno izražena četiri godišnja doba. Na tom moreuzu i vodenom prolazu od Crnog do Sredozemnog mora u jesen bi se redovno pojavljivale strašne i nepredvidive oluje. Sezona plovidbe prekidala bi se do proljeća. Mornari su svoje brodove sklanjali u sigurne luke. Ukotvili bi ih da ih oluja ne bi uništila. Jedna od najvećih i najpouzdanijih luka na tom podneblju bila je upravo Zlatni rog kod grada Bizanta. Mornari su cijelu bogovetnu zimu negdje provodili čekajući narednu plovidbenu sezonu. Pričali su nove priče i prepričavali dogodovštine dodajući im strahote, užase, humor ili junačke avanture ratnih vojskovođa. Miješale su se s legendama o basnoslovno bogatom otoku negdje tamo daleko, gdje grčka noga još nije kročila. Troja, to jeste Ilion kao luka u koju bi se mogla smjestiti ondašnja ogromna ratna flota, nije postojala. Ipak, u hipotetičnom poređenju za prototip Iliona možda je poslužila luka koju geografija naziva Zlatni rog. Nalazi se u današnjem Istanbulu, a u pradavnim vremenima pripadala je gradu Bizantu (Byzantion). Pošto su polisi često međusobno ratovali, prljavih ratova, ratnih profitera, nepoštenih podlaca, hrabrih junaka ili odvažnih vojskovođa bilo je u tim burnim vremenima više nego dovoljno. Ljudska mašta je od toga stvarala istinite ili preinačene legende. Mnogo ratnih sukoba iz tog razdoblja moglo je poslužiti za naraciju u epu „Ilijada“. Da li je Herodot sastavio sva tri djela ili čak njegov radni tim, a možda i neki od njihovih nadarenih savremenika, zasad je teško utvrditi. U razdoblju helenizma, vjerovatno u 2. stoljeću stare ere, došlo je do prepisivanja i preuređivanja mnogih dotadašnjih književnih ostvarenja. Time su sačuvana brojna antička djela za buduće generacije. Ono što je tada sačuvano, kasnije je pronađeno i prihvaćeno kao antička književna baština. To važi i za navedena tri djela.
O Kraljevstvu Rim (Roma)
Negiranje: Nikakvo Kraljevstvo Rim nije postojalo niti su grad Rim osnovali božiji blizanci, sinovi boga Marsa, Romulus i Remus. Prema legendama, kad su označili prostor budućeg grada, došlo je do sukoba oko toga čije će ime nositi grad. Romulus je pobijedio i grad nosi njegovo ime – Roma. Kako je rimski historičar Marko Terencije Varon proračunao, Romulus je osnovao grad Rim (Roma) 21. aprila 753. godine stare ere. Kralj Romulus je uspješno vladao i proširivao teritoriju na štetu susjeda. I njegovi nasljednici, dakle unuci i praunuci boga Marsa, bili su uspješni vladari snažnog Kraljevstva Rim sve dok se jedan od njih nije potpuno izopačio u svojoj vladavini. Zato su ga stanovnici svrgnuli s vlasti i otjerali iz grada. Možda su ovo zanimljive legende, ali one nisu povijesna istina. Osim toga, Herodot (484–425), „otac historije“, živio je u tom razdoblju. On u svojim „Historijama“ nigdje nije pomenuo navodno moćno Kraljevstvo Rim. Ovakvo fabuliranje o božijim sinovima i unucima možemo odbaciti. Možda su to zanimljive bajke za prepričavanje, ali ne i povijest.
Argumentiranje: Nastanak grada Rima vezan je uz ekspanziju takozvane „Velike Grčke“ (Magna Graecia; Megálē Hellás) na južnoj polovini Apeninskog poluotoka. Nastala je u epohi grčke kolonizacije Sredozemlja. Nejasna linija razgraničenja pružala se pravcem rijeke Tiber, od Tirenskog prema Jadranskom moru. Ova „Velika Grčka“ nikad nije zaživjela kao jedinstven politički subjekt. Bili su to brojni i samostalni gradovi-države, takozvani polisi – poput onih u matičnoj Heladi. Pri osvajanju terena ili zauzimanju gradova određena skupina polisa ulazila je u vojni savez. Bude li akcija uspješna, učesnici dijele plijen; ako ne uspije, svako snosi vlastite gubitke. Savez polisa iz oblasti današnjeg Napuljskog zaliva odlučio je zauzeti prostor ušća rijeke Tiber u Tirensko more, gdje su se nalazile bogate solane i strateški važna luka Ostia. Taj prostor pripadao je bogatom gradu Veji, jednom od 12 gradova Etrurske lige, a geografski je ležao najjužnije od svih njih. Od više ondašnjih polisa u Napuljskom zalivu i oko njega nekoliko ih je steklo historijski značaj. Najmoćniji od njih bio je polis Cumae (Kuma). Pored vojne i ekonomske snage, posjedovao je i kumanski alfabet – preteču latinske abecede. Značajni su bili i polis Pitekuse na otoku Ischia, te Paleopolis i Nea Polis (Novi Grad – od čega potječe naziv Napoli – Napulj), direktno u Napuljskom zalivu. Prostrana luka polisa Cumae pod nazivom Baiae (Baje), s izvorima tople vode, razvila se u povijesno značajne terme. Ova velika luka je više stoljeća kasnije, tektonskim pomjeranjem tla, potonula nekoliko metara u more. Danas je značajan arheološki podvodni park. Da bi ostvario cilj i osvojio ušće rijeke Tiber, ovaj savez je opremio snažan kontingent soldateske da otprilike 30 km uzvodno presiječe put Ostia – Veji i spriječi eventualno pristizanje pomoći. Prema oskudnim informacijama, to vojno uporište se na grčkom zvalo Rhome. Kasnije će doći do preoblikovanja tog naziva pa će to biti Roma, to jeste Rim (danas glavni grad Italije). Savez nije uspio osvojiti luku Ostia i njene bogate solane. Vojno uporište Rhome – Roma ostavljeno je na cjedilu i zaboravljeno. Dobro opremljena i snažna soldateska počela je osvajati okolinu na svoju ruku, vlastitim snagama – tako je osnovala samostalni polis. Istovremeno je došlo i do sukoba s gradom Veji, što se pretvorilo u višegodišnji rat. Polis Roma je uz vojno lukavstvo, nakon deset godina ratovanja, osvojio bogati grad Veji 396. godine stare ere. Polisu Roma pripale su i luka Ostia i izdašne solane na ušću Tibera u more. Sav plijen zapovjedništvo Rome zadržalo je za sebe. Podignut je širok zaštitni zid oko grada, a osnovane su i prve ustanove od društveno-državnog značaja. Time je Roma postala jedan od najmoćnijih polisa – vojno i finansijski. Od tada nadalje, rimske zakone pisao je i preinačavao jedino rimski mač, dok je bog Mars određivao šta pripada Rimljanima, a šta treba prepustiti ostalima. Pošto nije došlo do preraspodjele plijena, uskoro će polis Roma zaratiti s bivšim saveznicima, a i sa svim ostalim susjedima. Uz nemilosrdnu brutalnost, ratna lukavstva te prazna obećanja kojih se Rimljani nisu držali, Roma će se kružno sve više širiti. Od vojnog uporišta na Tiberu Roma je postala vojna velesila. Za stoljeće ili dva njene granice bit će daleko izvan italskog geografskog prostora.
O prestupnom danu u kalendarstvu
Negiranje: Nisu Julije Cezar i Kleopatrin astronom i brojač vremena Sosigen iz Aleksandrije izumili prestupanje s jednim danom svake četiri godine.
Argumentiranje: Helenistički vladar Egipta, kralj Ptolemej III. Euerget I., sa svojim timom svećenika zaključio je da nebesko vrijeme ne teče ujednačeno i da brza. Zato su oni, prema svojim proračunima, odredili interval od četiri godine. Svaka četvrta godina produžena je za jedan dan. Ovom intervencijom u kalendaru vrijeme se za njih izjednačilo. Tako je nastao prvi četverogodišnji interval s jednim prestupnim danom. U principu, tako je i u današnjem zvaničnom kalendaru. Njihovo senzacionalno naučno dostignuće dao je kralj Ptolemej III. zapisati na pripremljenoj kamenoj steli. Postavljena je u gradu Kanopusu, a to je luka blizu Aleksandrije. Taj spomenik poznat je kao Kanopuski edikt ili Ptolemejski dekret. Na Dekretu je zabilježen datum, počevši od godine vladavine kralja Ptolemeja: „Godina 9-ta, 7. apelaios, 17. dan prvog mjeseca godišnjeg doba peret (…).“ Prema današnjem kalendaru, to odgovara 30. novembru 238. godine stare ere. Već naredne, 237. godine stare ere, prvi put je dodan prestupni dan prema ovom kalendaru. Poslije smrti kralja Ptolemeja III. vraćen je prijašnji način računanja vremena. Ipak je u helensko-egipatskom kalendarstvu ostao poznat ovaj četverogodišnji interval s jednim prestupnim danom. Sosigen iz Aleksandrije je sa svojim timom u potpunosti preuzeo kalendarske odredbe egipatskog vladara Ptolemeja III. Uz dodatne reforme, kojima je određen broj dana u mjesecima, julijanski kalendar prihvatio je rimski Senat 45. godine stare ere. U biti, ovaj četverogodišnji interval prestupanja s jednim danom predstavlja osnovu današnjeg kalendara.
O određivanju 1. januara za početak godine
Negiranje: Nije nikakva kalendarska komisija propisala da 1. januar bude početak godine, već je to Rimskom Senatu nametnula ratna situacija.
Argumentiranje: U rimskim provincijama Hispania (Španija) i Luzitania (Portugal) Iberokelti, dakle domicilno stanovništvo, podigli su ustanak širokih razmjera i već su se takoreći otresli rimske vladavine. Rimska skupština (comitia) obično je svake godine, 1. marta, kada je počinjala nova godina, imenovao dva konzula koji su godinu dana imali izvršnu vlast s veoma širokim nadležnostima. Ovog puta je Rimljanima gorilo pod nogama. Pošto je bila velika žurba da spasu Iberski poluotok, Senat je, umjesto neuspješnih konzula, 1. januara 153. godine stare ere imenovao dva nova: Quintusa Fulviusa Nobiliora i Titusa Anniusa Luscusa. Prvi konzul, Nobilior, odaslan je u rat protiv Iberokelta da u tim provincijama ponovo uspostavi potpunu rimsku vlast. U izuzetno krvavom ratu obje strane pretrpjele su teške gubitke. Ipak je došlo do prihvatljivog mirovnog sporazuma. Međutim, konzul Nobilior samo je prividno povukao vojsku. Potom je, u pogodnom trenutku, udario na Iberokelte i potpuno slomio njihov otpor. U čast ove izuzetno značajne pobjede Senat je odredio da se ubuduće 1. januara biraju rimski konzuli i da to bude početak godine u rimskom kalendaru. Tako je i u današnjem kalendaru. Međutim, teško shvatljiva zbrka u ondašnjem rimskom kalendaru, kad se prestupalo s jednim cijelim mjesecom, i dalje je trajala.
O nastanku monoteizma „Sveto Dvojstvo“
Negiranje: Rimski monoteizam Sveto Dvojstvo, kasnije poznat pod nazivom arijanstvo, nije naslijeđen iz starijih vjerovanja, već su ga oblikovali ljudi.
Argumentiranje: U ogromnoj rimskoj državi Imperium Romanum postojali su brojni narodi i plemena sa svojim bogovima i kolektivnim svetostima. Prilikom pobuna i otpora rimskoj vladavini, a bilo ih je stalno u nekom dijelu Carstva, ustanici su se često pozivali na to da je njihov neprikosnoveni bog ili svemudro božanstvo naredilo svećenicima i narodu da se oslobode rimske vlasti, jer su Rimljani neiskreni, nepošteni i vjeruju u lažne bogove. Bilo je tako i u Judeji, koja se nalazila pod direktnom rimskom vlašću poslije propasti Kraljevstva Judeja. U provinciji Judeja postojale su snažne političke i vjerske napetosti. Više ustaničkih vođa borilo se za prevlast, a ipak svi protiv Rimljana. Pobožni Jevreji tumačili su narodu da je svemoćni bog Jahve naredio pobunu protiv Rimljana – neprijatelja cijelog čovječanstva. Među glavnim akterima tih događaja, poznatih kao Jevrejski rat, bili su rimski vojskovođa Vespazijan, njegov sin Tit (Titus), te jevrejski zarobljenik i jedan od ustaničkih vođa Josif ben Matijas. On je promijenio stranu. Tako je postao Vespazijanov savjetnik i značajan zagovornik rimske politike. U Godini četiri cara, 69. godine nove ere, tri rimska cara su poginula ili ubijena, a četvrti, car Vespazijan (69–79), zavladao je ogromnom imperijom. Navodno mu je buduću vladavinu najavio zarobljeni Jevrej Josif ben Matijas, poput proroka koji je, tobože, mogao predvidjeti budućnost. Ustanak Jevreja ugušen je u krvi. Jeruzalem je 70. godine nove ere razoren i opustošen. Stanovnici su raseljeni. Poubijani su brojni ustanici, a stradalo je i mnogo civilnog stanovništva. Josif ben Matijas prešao je u Rim. Dobio je rimsko građansko pravo i imanje te je postao blizak Flavijevskoj dinastiji. Dobro je poznavao jevrejska vjerska, društvena i politička pitanja, kao i pitanja nekih drugih naroda. Promijenio je ime i povijest ga poznaje pod imenom Flavius Josephus (Josip Flavije). Finansijski obezbijeđen, Flavius Josephus posvetio se književnom, istraživačkom i misaonom radu. Mnogi ga smatraju jednim od najznačajnijih i najuticajnijih književnih stvaralaca, mislilaca i historiografa tog vremena. Glavna Josephusova ideja bila je jedan bog za sve ljude. Time bi se potislo vjerovanje u lokalne bogove, dok bi se prakticiranje idolopoklonstva proglasilo praznovjerjem. Vjerovatno su takve Josephusove ideje postale zanimljive caru Vespazijanu. To mu je moglo izgledati kao izuzetno zanimljiva zamisao vrijedna ozbiljne političke pažnje. Svi podanici njegovog ogromnog Carstva mogli bi se sjediniti u viziji jednog boga. Ovaj državni bog bio bi vrhovni autoritet u Carstvu i jedini gospodar istine. Svi drugi, dakle lokalni bogovi, bili bi proglašeni običnim izmišljotinama pa bi tako izgubili svoj dotadašnji značaj. Ipak je Josephus, prema ovoj pretpostavci, poslije izvjesnog vremena odlučio da, po staroegipatskom uzoru – bog otac i faraon sin – u koncept jednog boga uključi i njegovog sina. Kao da je car Vespazijan i ovo prihvatio. Ako slijedimo ovu hipotezu, Flavius Josephus mogao bi se smatrati duhovnim ocem književno oblikovanog lika Isusa Krista. Prema ovoj pretpostavci, razni propovjednici su potom putovali širom Carstva i širili Radosnu vijest o jednom Bogu, njegovom Sinu Isusu Kristu i o tome da smrt nije kraj ljudskog postojanja, već otvaranje vrata vječnom životu u Božijem raju. Time je, prema ovoj interpretaciji, otpočelo oblikovanje Svetog Dvojstva. Bio je to jedan od prvih pokušaja stvaranja zajedničkog monoteističkog koncepta u Rimskom Carstvu. Flavius Josephus je u svom stilu preuredio stare jevrejske priče i dao im novu dimenziju u djelu Jevrejske starine. Književno ih je izuzetno kvalitetno obradio, idealizirajući Kraljevstvo Izrael iz usmenih predanja. Prenošenjem i učestalim ponavljanjem Josephusov književni svijet postepeno je prerastao u snažnu historijsku viziju. To je djelovalo toliko ubjedljivo da su mnogi elementi tog književnog svijeta kasnije prihvatani i tumačeni kao historijske činjenice. Više nije ni važno koliko su se izmiješale mašta, imaginacija, književna istina i realnost. Kroz te misaone fluidnosti izgubile su se granice između konkretnog i apstraktnog. U približno tom historijskom razdoblju oblikuje se i apokaliptična književnost, iz koje su posebno poznati motivi „četiri jahača apokalipse“ i „knjige sa sedam pečata“. Otvaranje pečata donosi niz strahota i ozbiljnih upozorenja pokvarenom čovječanstvu. Dakle, gdje vlada razum, ne pojavljuju se ni jahači apokalipse niti pečatne strahote, a gdje vlada zlo, svakakve nevolje snađu ljude. Josephusove starojevrejske priče snažno su uticale na kulturu Sredozemlja, a posredno i na svjetsku civilizaciju. Ovdje se moramo jasno ograditi. Nije uvijek moguće pouzdano razlučiti šta su historijske činjenice, a šta kasnije teze, pretpostavke i hipoteze. Mnogo toga ostaje historijski upitno. Sve što se ovdje pripisuje Josephusu poznato je, manje-više, i iz religiozne literature, ali sa sasvim drugačijeg stanovišta. Flavius Josephus je historijska ličnost, dok je historicitet autora pojedinih vjerskih tekstova znatno nejasniji, obavijen maglom, pa čak i upitan.
O utemeljenju Svetog Trojstva (trinitarijanstvo)
Negiranje: Nije Sveto Trojstvo ili trinitarijanstvo (trinitarizam) naslijeđeno iz prethodnih vremena, već su ga ljudi oblikovali 325. godine.
Argumentiranje: Do početka 4. stoljeća Sveto Dvojstvo (arijanstvo) toliko se bilo razgranalo da je skoro svaka provincija imala po dvije-tri različite definicije Boga i njegovog Sina Isusa Krista. Nastali su brojni sektaški pokreti. Često su se međusobno sukobljavali, što je u velikoj mjeri destabiliziralo, pa čak i paraliziralo društvo u Imperium Romanum. A ni prijašnji bogovi nisu iščezli, te su tražili svoju neprikosnovenost, obično kroz nasilne aktivnosti svojih sljedbenika. Konstantin I. Veliki izašao je kao pobjednik iz tetrarhijskih građanskih ratova. Od jeseni 324. on je apsolutistički samovladar Rimskog Carstva. Za novu prijestolnicu odabrao je grad Bizant na Bosforu. Grad je potom preuređen i mnogo kasnije će dobiti ime po ovom vladaru – Konstantinopolis. Pobjednici su brojne sekte i ostale bogove smatrali odgovornim za sukobe i neslaganja u društvu, te za podrivanje državnog autoriteta i raspirivanje međuljudske, međuvjerske i međunacionalne mržnje. Autokrat Konstantin zaključio je da je, pored oružja i državne prisile, potrebna i zajednička inspirativna imaginacija podanika. U njegovom Carstvu treba da postoji samo jedna religija za sve ljude. Stapanje svih naroda u jednu vjeru bilo bi poželjno rješenje. Time bi se izbjegle tenzije koje dovode do ratnih ekscesa. Bilo bi to: jedna država, jedan car, jedna vjera. Devijacije u mišljenju nisu smjele postojati pod vladavinom autokrate Konstantina. Htio je car da ima svoju vjeru u svom Carstvu. Zato je odlučio da preinači Sveto Dvojstvo i da od njega oblikuje sasvim novu religiju, kojoj će nametnuti vlastite ideološke postavke vjerovanja. S tom namjerom sazvao je brojne svećenike iz Carstva na sabor koji historija bilježi kao Prvi nikejski sabor. Trajao je od 20. maja do 25. jula 325. godine. Odazvalo se između 200 i 300 svećenika. Car je također aktivno učestvovao u radu Sabora. Vođene su brojne i raznovrsne rasprave. Debate nisu bile isključivo teološke, već i političke i društvene. U ovom prelomnom trenutku svjetske historije donesene su mnoge odluke koje će trajno uticati na društveni život ljudi. Između ostalog, odbačeno je vjerovanje u Sveto Dvojstvo jer je zaključeno da je to vjerska stranputica. Time je stvorena mogućnost oblikovanja novog vjerovanja prema carevoj viziji. Postavljena je teološka doktrina o Svetom Trojstvu i definicija jedinstvenog Boga. Suštinu Boga čine tri osobenosti: Bog Otac, Sin Isus Krist i Sveti Duh. Ova tri različita lica jednaka su po važnosti – različita su, ali nerazdvojiva i vječno traju. Sveti Duh je ovdje nova komponenta. Smatra se da je to uzvišeni ljudski um izražen kroz pobožnost i vjerovanje u istinitost rečenog. Trinitarijanstvo je narednih godina postalo državna religija. Tokom tih previranja uveden je i krst kao simbol Svetog Trojstva. Na Saboru su djelovali isključivo ljudi i donosili odluke, bez obzira na to jesu li bile dobre ili loše. Nije se pojavljivalo nikakvo natprirodno biće koje bi sugeriralo ljudima šta trebaju prihvatiti, a šta odbaciti. Car Konstantin I. rasporedio je svećenike trinitarijanstva kao državne službenike po provincijama i dijecezama da propagiraju njegov monoteizam i apsolutističku politiku. Poseban značaj i finansijsku potporu dao je gradovima Bizantu, Aleksandriji, Antiohiji i Rimu. U to vrijeme još nije bilo nikakvog nosioca papske titule u Rimu. Konstantinovom raspodjelom svećenika po Rimskom Carstvu otpočela je nova etapa u povijesti čovječanstva. Za mnoge istraživače historije to bi predstavljalo početak srednjovjekovnog monoteizma, ali i početak kraja antike.
O nastanku naziva Slaveni
Negiranje: Nije bilo plemena koja su sebe nazivala Slavenima niti je postojao naziv Slaveni. Prema tome, nije bilo ni njihovog geografskog prostora, ni prebivališta, ni države, ni posebnog slavenskog govora, niti se mogla dogoditi seoba Slavena.
Argumentiranje: Kad su Istočni Goti sporazumno napustili Balkan (Haemus) i odselili se na Apeninski poluotok u drugoj polovini 5. stoljeća, ostala su velika geografska prostranstva gotovo prazna. Bizantski dvor u Konstantinopolisu ta je prostranstva smatrao ratnim plijenom. Sve je isparčano na ogromna poljoprivredna imanja, takoreći čitave geografske cjeline. Ta imanja davana su konstantinopolskim poslovnim ljudima i aristokratima u zakup. Hipotetično, po svojoj organizaciji, ova imanja mogla bi se porediti s američkim plantažama iz 18. stoljeća. Na ogromnim bizantskim poljoprivrednim gazdinstvima po Haemusu u 5. i 6. stoljeću poljoprivredne poslove obavljale su radne kolone. Uglavnom su ih činili: zarobljenici iz različitih vojnih akcija, dovedeno roblje, osiromašeno stanovništvo koje je radilo samo da bi preživjelo i brojni pečalbari s ugovorima na određeno vrijeme. Pečalbarske kolone uglavnom su činili Anti ili Antikoji, kako su ih Grci zvali. Bila je to uobičajena praksa tog vremena. Grci su ta poljoprivredna imanja nazivali sklaviniai – sklavinije, a radnu snagu na njima omalovažavajuće sklabenoi – dakle slugani ili često samo robovi. Na prelazu iz 5. u 6. stoljeće na vlasti u Konstantinopolisu bio je car Anastasios, odnosno Anastazije. Smatraju ga finansijskim genijem. On je jedan od careva koji je gorko iskusio da ono što ljude ujedinjuje, to isto ih i razjedinjuje. U tom razdoblju teološko učenje o biti Isusa Krista toliko se razišlo i razgranalo da je nastalo više konfesija, pa i sekti. Zbog mimoilaženja u vjerskom učenju dolazilo je do verbalnih sukoba u Konstantinopolisu. Česti konflikti nastajali su između trinitarijanaca i monofizita oko toga da li je Isus Krist napola Bog, napola čovjek, potpuni Bog ili potpuni čovjek. Monofizitski nauk tvrdio je da je Isus Krist potpuni Bog. Zato nikakav čovjek nije u stanju uhvatiti Boga i kažnjavati ga po svojim normama. Car Anastazije i konstantinopolski patrijarh bili su monofiziti. Trinitarijanci su uz veliku halabuku i uz mnoge stvarne ili izmišljene razloge podigli bunu protiv cara i njegovog patrijarha. Zapovjednik europske vojske u Trakiji, general Vitalijan, revnosni trinitarijanac, iskoristio je ove nerede u glavnom gradu i podigao ustanak širokih razmjera protiv „bezbožnog“ cara i „heretičnog“ patrijarha. Generalova namjera bila je da izvrši državni udar i preuzme bizantski tron. Sebe je smatrao najpobožnijim podanikom i istinskim vjernikom. Ovaj građanski rat između generala i cara trajao je od 513. do 518. godine s promjenljivom ratnom srećom. Iz vojske generala Vitalijana mnogi su dezertirali jer je car potkupio njihove zapovjednike, a dosta ih je i poginulo. Vitalijan se povukao u planinu Haemus (Balkan). Odatle je, uz mnoga obećanja o neograničenoj slobodi svih sklavina, dakle radnika na plantažama po Balkanu, privukao na svoju stranu nekoliko desetina hiljada obespravljenog roblja. General je raspolagao vojskom od oko 60.000 ljudi. Vojska se sastojala od izvjesnog broja redovitih postrojbi, te radnika s poljoprivrednih gazdinstava i unajmljenih antskih soldateski. To je za to vrijeme predstavljalo ogromnu armiju, mada slabo opremljenu. S tom vojskom Vitalijan je napao Konstantinopolis, glavni grad Carstva, i opkolio ga s kopnene strane. Carska vojska je 515. godine strašno porazila ustanike pod zidinama i odbila ih od grada. U strahu od odmazde i progona carske vlasti, ogromna većina ovih radnika, zajedno s porodicama i antskim pečalbarima, pobjegla je daleko preko Dunava i smjestila se u Karpatima. Tu su se trajno nastanili, osnovali svoja naselja i oblikovali vlastiti geografski prostor, na kojem se razvila i njihova specifična kultura prepoznatljiva po grnčariji. Nedugo poslije toga oni se sve češće pojavljuju kao opasne pljačkaške horde po dijelovima bizantskog Balkana. Teren su poznavali pa su se bez velikih teškoća snalazili, što je bilo izuzetno važno za bijeg s plijenom. Grci su ove horde zla uvredljivo nazivali divlji Sklabenoi, dakle podivljali slugani. Bizantske kronike ih tako bilježe. Od ovog termina potječe današnji naziv Slaveni, mada je u prošlosti bilo dosta različitih oblika naziva: Sklavi, Slavi, Sklavenoi, Sklaveni, Sloveni i drugih. Slaveni su se služili antskim govorom. Oni su praktično bili dio Anta, najbrojnijeg naroda na sjevernom prostoru istočne Europe. Zajedničke pljačke bile su sve učestalije. Međutim, stanovništvo ih više nije ni razlikovalo. Za Bizantince su svi oni bili ista bagra, pljačkaški ološ i podivljali slugani – to jest Sklabenoi.
O avarskoj državi Avarski Kaganat i slavizaciji istočne Europe
Negiranje: Nije bilo nikakve seobe ni Slavena ni Anta. Ni arheolozi nisu pronašli nikakva prazna područja koja su milioni ljudi napustili da bi naselili istočnu Europu. Slaveni nisu bili ni pleme ni narod, već su u početku predstavljali radnu snagu poput roblja na bizantskim gazdinstvima. Zvali su ih Sklabenoi. U jednom građanskom ratu u Bizantu došlo je do velike bune obespravljenog roblja. Poslije poraza, u strahu od odmazde, velika masa ljudi pobjegla je preko Dunava i smjestila se u oblast Karpata.
Argumentiranje: Na pitanje otkud Slavenima pola kontinenta nema jednostavnog odgovora. Bilo je tu više složenih višestoljetnih procesa koji su doveli do toga da su Slaveni zadobili istočnu polovinu Europe. Sredinom šestog stoljeća dogodili su se epohalni lomovi u povijesti Europe. Da bi zaštitio svoje sjeverne granice na Dunavu i Savi, bizantski car Justinijan I. Veliki angažirao je snažno pleme Avara s nesalomivom konjicom. Avarska delegacija došla je u Konstantinopolis početkom 558. godine. Uz određenu naknadu u bizantskim zlatnicima i darovima za kagana, vođu Avara, postignut je sporazum. Oni su trebali da se smjeste na Krivinu Pontosa. To je prostor obale Crnog mora, gdje se nalaze ušća rijeka Dnjepar, Južni Bug, Dnjestar i Dunav. Taj prostor naseljavali su Anti ili Antikoji, kako su ih Grci nazivali. Zajedno sa Slavenima pljačkali su po Bizantu. Avari su već 559. godine pokorili Ante, najbrojniji narod na sjeveru istočne Europe, te ih pretvorili u svoje roblje. Pošto je došlo do mimoilaženja oko toga šta je zapravo dogovoreno, Bizantski dvor odbijao je plaćati ratne usluge. Onda su Avari prisvojili geografski veoma prostran antski prostor. Tako su počeli stvarati avarsku državu – Avarski Kaganat. Avari su i dalje tražili naknadu za ratne usluge, i to u bizantskim zlatnicima, takozvanim solidusima. Bizantinci su pak zahtijevali od Avara da im prepuste osvojene teritorije. Iz toga će se razviti višedecenijski sukobi, pregovori, ucjene, protivucjene i kupoprodaja mira. Uz to su Avari napali Franačko Kraljevstvo. Kralj Sigibert I. uspješno ih je odbio sa svoje teritorije. Poslije ovog neuspjeha na čelo Avara došao je legendarni kagan Bajan 562. godine. On je stupio u savez nejasnog karaktera s ratobornim i u pljačkama iskusnim Slavenima. Nastala je takozvana simbioza – čudan savez avarske konjice i slavenske pješadije. Od te sile strepio je ostatak Europe. Savez Avara i Slavena izbio je na Dunav 563. godine. Bizantinci su i dalje uporno odbijali da plate bilo šta. Zbog nestašice hrane, savez (simbioza) avarske konjice i slavenske pješadije napao je po drugi put Franačko Kraljevstvo 566. godine. U sukobu, vjerovatno na rijeci Saale u današnjoj Njemačkoj, slavenske horde zarobile su franačkog udionog kralja Sigiberta I. i privele ga kaganu Bajanu. U „pregovorima“ ondašnjih važnih europskih vladara kagan Bajan postavljao je kralju Sigibertu uvjete koje je kralj mogao bez teškoća ispuniti. Naime, tražio je da mu prepusti znatan dio rezervne hrane za njegove ljude, da mu kasnije isporuči veliku količinu jednokratnog tributa u hrani, te da mu prizna državu Avarski Kaganat. Pravac sjever–jug kojim teče rijeka Saale ubuduće je granica između dvije države. Nijedna država nije imala pravo miješati se u unutrašnje prilike druge. Kralj je pristao da bi spasio život. Ipak, kako izgleda, razišli su se u prijateljskoj atmosferi. Za vrijeme svog života više se ni oko čega nisu sukobljavali. U tom trenutku europske historije došlo je do podjele Europe na interesne sfere Avara i Slavena, s jedne, i Franaka (Germana), s druge strane. Tri velika avarska kagana osvojila su istočnu Europu. Prvi kagan, čije ime ne znamo, došao je u Europu na poziv Bizantskog Carstva. On je pobijedio i pokorio Ante i prisvojio njihova ogromna prostranstva. Tako je započeo stvarati avarsku državu Avarski Kaganat. Njegov nasljednik, kagan Bajan, proširio je Kaganat u savezu sa Slavenima od Crnog mora preko cijele Panonske nizije do Alpa, a od Save i Dunava prema neodređenom prostoru na sjeveru. Treći kagan, Bajan II., zauzeo je prostor Balkana u savezu sa Slavenima. Samo su se održali neki veliki i dobro utvrđeni gradovi i luke uz morske obale. Luka Tesaloniki spasila se na jedvite jade, dok je luka Patras na Peloponezu, dakle na jugu Grčke i Europe, pala 588. godine u ruke Slavena i Avara. Slaveni su 595. okupirali Risan i Boku kotorsku u današnjoj Crnoj Gori. U jeku svoje moći, početkom sedmog stoljeća, avarsko-slavenska imperija Avarski Kaganat prostirala se od Egejskog i Jadranskog mora pa sve do Baltika. Slavizacija istočne Europe jedan je od fenomena avarskog razdoblja. Otpočela je za vrijeme vladavine kagana Bajana. Da bi popunio ogromna osvojena prostranstva, kagan Bajan naredio je deportaciju i raspoređivanje pokorenog roblja, a prije svega dijelova Anta. Zbog njihove brojnosti nazivali su ih Mravi. Ovaj posao planske kolonizacije, dakle deportacije na odredišta, obavljali su Slaveni. Oni su se služili antskim govorom, te je došlo do brze asimilacije Anta i Slavena. Zajedno su činili radnu snagu koja je naseljavala i obrađivala zemlju za malobrojne Avare. Naravno, obavljali su i zanatske i građevinske poslove, a išli su i u rat. Avarski vlastodršci priznavali su samo Slavene kao narod, dok su pokoreni Anti bili bespravna masa ljudi. Veliki broj Anta ušao je u redove slavenske pješadije. Na taj način je sve ono što je bilo antsko postalo slavensko, a prije svega govor. Ostalo pokoreno stanovništvo ili dovedeni zarobljenici bili su također bez ikakvih prava. I oni su se postepeno asimilirali u mnoštvo novonastalog slavenskog svijeta. Ubrzo su se u cijelom Kaganatu svi služili jednim te istim govorom, naime slavenskim, dok je avarski ostao samo službeni jezik. Ovdje možemo dodati da u avarskom razdoblju nije bilo naziva današnjih Slavena. Ovi nazivi slavenskih naroda pojavljuju se tek poslije desetog stoljeća.
O nastanku termina stara i nova era
Negiranje: Ovakva podjela vječnog vremena nije naslijeđena, već ju je izumio jedan vrijedan svećenik. Bio je matematičar, kalendarist i astronom, a dobro je poznavao i druge naučne oblasti.
Argumentiranje: Engleski svećenik i svestrani znanstvenik Beda Venerabilis bavio se, između ostalog, i kalendarstvom. Prema proračunima uvaženog kalendariste Denisa Malog, koji je koristio ciklus od 532 godine, precizno je izračunao datume Uskrsa za narednu Kristovu eru. Pored toga, napisao je i kroniku od postanka svijeta pa do svog doba. Onda je kroz te radove došao na ideju da podijeli godine vječnog vremena samo na dvije ere. Staru eru činile bi godine prije rođenja Isusa Krista, koje neprekidno idu unazad u prošlost. Novu ili tekuću eru činile bi godine poslije rođenja Isusa Krista, koje se neprekidno redaju prema budućnosti. Svoj izum Beda Venerabilis primijenio je u djelu „Crkvena historija engleskog naroda“ 731. godine. Oslanjajući se na proračune Denisa Malog, Beda Venerabilis je izračunao godinu rođenja Isusa Krista. Dakle, od te tačke brojao je godine u dva suprotna smjera. Na isti način se i danas računaju godine u službenom međunarodnom kalendaru. Ovo znanje o računanju vremena sačuvalo se u svećenstvu, ali ga niko od ondašnjih političkih subjekata nije u prvi mah prihvatio. Franački car Karlo Veliki, jedan od najznačajnijih vladara u feudalnoj Europi, vladao je državom koja se prostirala od Španije do rijeke Rabe u današnjoj Mađarskoj i od Rima na jugu do Hamburga na sjeveru. Pokorio je mnoga kraljevstva i kneževine nastanjene brojnim narodima različitih govora i, naravno, različitih kalendara. Kad je car Karlo Veliki čuo za Bedin način računanja godina prema rođenju Isusa Krista, ta je ideja privukla njegovu pažnju. Onda je od svojih stručnih ljudi zahtijevao da mu to još bolje pojasne. Uvidjevši prednosti jedinstvenog kalendara i njegov značaj kao faktora ujedinjenja svih naroda u državi, franački car Karlo Veliki naredio je 812. godine da se u Franačkom Carstvu uvede kalendar s brojanjem godina prema Kristovoj eri. Bio je to takozvani „franački kalendar“ koji je narednih decenija postajao sve prihvaćeniji u Europi. Svi lokalni kalendari s vremenom su potiskivani u drugi plan. U ovom franačkom kalendaru bilježeni su svi sedmični dani s njihovim nazivima – od prvog januara do trideset i prvog decembra. Na kalendaru su označavani i datumi vjerskih i državnih praznika. Uz to su datirani i značajni društveno-politički događaji u dotičnoj godini vezani za Franačko Carstvo. Od toga se razvila čitava nauka. Ove takozvane „franačke kronike“ postat će izuzetno značajne riznice znanja za proučavatelje povijesti ranog srednjeg vijeka. Kao autentični izvori, kronike kako-tako sprječavaju iskrivljivanje povijesnih činjenica.
O nastanku Bosne u vremenu i prostoru
Negiranje: Prema tvrdnjama triju nacionalnih struja konstitutivaca, zasnovanim na manipuliranju povijesnim činjenicama, nije bilo ni Bosne, ni Bosanaca niti bosanstva. To su apsurdne priče koje ne odgovaraju povijesnim činjenicama. Desetine hiljada bosanskih stećaka svjedoče o Bosni, Bosancima i bosanstvu.
Argumentiranje: Bosna ima svoj početak u vremenu i prostoru, a on je vezan uz povijest Mađarskog Kraljevstva. To se može provjeriti proučavanjem odgovarajuće literature. Na vlasti u Mađarskoj bio je kralj Ištvan II. (II István). Kad se vratio iz jednog rata protiv Bizantskog Carstva, u kojem je doživio teži poraz, kralj je pao u postelju. Kao da je naslutio da mu se bliži kraj života. Zbog toga se zabrinuo za sudbinu države jer nije imao muškog potomka. Još ranije, kada je Ištvanov otac, kralj Koloman, proglasio sina svojim nasljednikom, došlo je do žestoke svađe između njega i njegovog brata Almoša. U jeku svađe kralj Koloman naredio je da se Almoš i njegov malodobni sin Bela uhapse i oslijepe, što je i učinjeno. Princ Almoš i njegov sin, princ Bela, emigrirali su u Konstantinopolis, glavni grad Bizanta. Almoš je u međuvremenu umro, a oslijepljeni Bela živio je u nekom manastiru. Kad je bolesni kralj Ištvan saznao da je njegov stričević živ i pri dobrom zdravlju, naredio je svojim ljudima da ga pronađu i dovedu na Mađarski dvor kako bi ga proglasio svojim punopravnim nasljednikom. Kraljevi ljudi pronašli su princa Belu i doveli ga na dvor. Primljen je sa svim počastima pa je proglašen mađarskim prijestolonasljednikom. Ovaj događaj djeluje kao čudo dostojno srednjovjekovne bajke – oslijepljeni princ i osuđenik na doživotnu izolaciju postaje pretendent na tron jedne značajne europske države. Bajka ide dalje. Mađarsko Kraljevstvo i Županija Raška imali su tradicionalno dobre odnose. Tako je kralj Ištvan posredovao da se njegov stričević oženi raškom princezom Jelenom Vukanović. Mladenci su bili otprilike iste dobi. Bračni par Bela i Ilona (Jelena) dobili su kao svadbeni dar od mađarske strane grofovski posjed u okrugu Tolna, a od raške županiju Rama. To je sliv rijeke Rame, desne pritoke Neretve u njenom gornjem toku. Mađarski kralj Bela II. Slijepi okrunjen je 28. aprila 1131. godine. Vladao je zajedno sa suprugom Ilonom i Savjetodavnim odborom. U ovaj krug ubrzo je uključen i Ilonin brat, raški princ Beloš Vukanović. Kao nadaren političar, ostvario je sjajnu karijeru u mađarskom društvu. Već naredne godine (1132), pod izgovorom da žele postaviti drugog, navodno legitimnog vladara na mađarsko prijestolje, Kraljevstvina Poljska, kneževina Kijevska Rus’ i odredi mađarskih emigranata napali su Mađarsku sa sjevera. U bitki na rijeci Šajo u današnjoj istočnoj Slovačkoj, 22. jula 1132. godine, Mađari su odnijeli važnu pobjedu. Potisnuli su napadače s mađarske teritorije. Time je mađarska vladarska elita stekla veliko samopouzdanje, ali i imperijalne pretenzije na tuđe teritorije. Vladarski par, kralj Bela II. i kraljica Ilona, donijeli su zajedno sa Savjetodavnim odborom odluku da Mađarska ponovo izađe na Jadransko more – kao za vrijeme kralja Kolomana. U dobro izvedenoj vojnoj operaciji 1135. godine Mađari su stavili pod svoju kontrolu jadranske luke Šibenik, Biograd na Moru, Trogir i Split, dok je Zadar ostao venecijanski. Ohrabreni uspjehom, Mađari su u zamahu ove vojne kampanje 1135/1136. godine okupirali značajan dio Dalmacije. Zauzet je geografski prostor od Save do gornjeg toka Neretve, u pravcu istok–zapad prostirao se od Drine, preko sliva rijeke Bosne i dijela sliva Ukrine, do Vrbasa. Nisu zabilježene nikakve borbe, niti je bilo bježanja ili progona stanovništva. Okupirani dio Dalmacije i županija Rama spojeni su u jednu geografsku cjelinu, koja postaje mađarski vojni distrikt. Prema ovoj rekonstrukciji, ta geografska cjelina postaje mađarski vojni distrikt koji dobija naziv Bosna, po rijeci Bosni. Bio bi to geopolitički početak Bosne u vremenu i prostoru. Uprkos teškim previranjima kroz povijest, Bosna je sačuvala svoje ime do dana današnjeg kao geopolitički subjekt. Poslije ovog značajnog vojnog uspjeha kraljevski par sazvao je 1137. godine mađarsku vladarsku elitu u glavnom gradu Estergomu. Na ovom Saboru kralj Bela II. Slijepi uredio je pravno-imovinske odnose na državnom nivou, mada su njegova tri sina bila još maloljetna, takoreći djeca. Najstariji sin, princ Geza, potvrđen je kao prijestolonasljednik. Drugi sin, princ Ladislav, postaje vojvoda Bosne. Treći sin, princ Ištvan, postaje vojvoda Savije, dakle Slavonije. Geza je bio vrijedan i kao princ i kao kralj, dok su njegova braća izbjegvala obaveze i zaobilazila svaki posao. Bili su zabušanti. Mađarski kralj Geza II. okrunjen je 16. februara 1141. godine. Bio je uspješan vladar i reformator. Vodio je ratove protiv Bizantskog Carstva. Poslije jednog teškog poraza kralj Geza II. intenzivirao je reforme i radikalno prestrukturirao vojsku. Smijenio je svoju pasivnu braću sa svih položaja. U strahu da ne bi bili osakaćeni, emigrirali su u Konstantinopolis. U jeku reorganizacije društva i kadrovskih promjena kralj Geza II. imenovao je 1152. godine egzarha – namjesnika Bosne. Bio je to Borič, ugledni slavenski plemić u mađarskom društvu i visoki vojni zapovjednik. Vjerovatno je bio iz Slavonske Požege. Grčki kroničar Jovan Kinam sastavio je kroniku „Epitome“ – Sažeta povijest. Djelo je važan izvor podataka o ratnim sukobima Bizantskog Carstva sa susjedima u borbi za prevlast na Balkanu u 12. stoljeću, pa tako i s Mađarskim Kraljevstvom. U djelu se jasno pominje bosanski egzarh Borič s njegovim odredima Dalmata. U Kinamovom prikazu, dakle, još se ne pojavljuje naziv Bosanci. Tek će za vladavine legendarnog bana Kulina (1180–1204), prema ovoj interpretaciji, započeti proces bosanizacije Dalmata, iz kojeg će se oblikovati bosansko ime. O postojanju Bosne, Bosanaca i bosanstva svjedoče brojni historijski izvori i materijalni dokazi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.