Tonu uglja ne treba posmatrati samo kao goli proizvod rudarskog rada, nego kao rezultat nečega što bi kao i svaki proizvod na tržištu trebao rezultirati profitom. Međutim, danas raščlaniti tu tonu uglja na troškove proizvodnje, ulaganja u opremu za proizvodnju, u raspodjelu ličnih primanja, davanje za podizanje bezbjednosti… Do kakve bi se cifre došlo? Jedino moguće je gubitak.
Politički brak neravnopravnih
Podsjetimo se iznenadnog i nadasve političkog „braka“ Elektroprivrede BiH i zavisnih društava – rudnika (Kreka Tuzla, Kakanj, Zenica, Breza, Đurđevik, Abid Lolić Bila i Gračanica Gornji Vakuf/Uskoplje), iz 2009. godine kada se očekivalo da će svanuti rudarima. Šta je od toga bilo pokazuju nam događaji iz najsvježijih datuma. Konkretno: radnici Elektroprivrede, koliko je poznato, nikad nisu tražili povećanje svojih plata ili čak isplatu na ulici, a oni s kojima su u „zajednici“ gotovo da ne mogu bez toga. Rudarska plata je uvijek neizvjesna i uvijek kao da zavisi od nečije volje što u nečemu što se zove sistem je u najmanju ruku neprihvatljivo. Zato se treba vratiti na pitanje vezano za sistem. Ima li ga?
„Budućnost rudarstva u Bosni i Hercegovini je neupitna“, tvrdi Kemal Gutić, dekan Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli.
Doktor tehničkih nauka iz područja rudarstva, čovjek koji je zadužen za školovanje budućih inženjera rudarstva i geologa, kaže da rudarstvo treba osloboditi političkih uticaja, da politika treba napraviti ambijent, uraditi legislativu i izabrati najbolje stručne kadrove koji će ostvariti dobit i prihodovnu stranu i državi i svim zaposlenicima u Koncernu.
„Rudarstvo je opterećeno mnogim faktorima. Na sceni je transformacija rudarstva odnosno smjena generacija inženjerskog kadra. Oni koji donose odluke treba da se ozbiljno prihvate ove problematike, da pruže priliku ljudima koji iz ove oblasti puno više znaju. Treba šansu dati mlađim ljudima. Ne mogu se svi problemi koji su bili u rudarstvu u posljednjih 20 godina riješiti za jedan dan, ali, može se sjesti i početi raditi na tome, ako treba uzeti i međunarodne stručnjake da pomognu. Govorim sa aspekta trenutnog rudarenja u Bosni i Hercegovini koje se obično veže za ugalj i eksploataciju uglja. Ali, imaju i drugi segmenti eksploatacije mineralne sirovine – metali, nemetali, drugi resursi, geotermalna energija, termo-mineralne vode“, objašnjava Gutić.
Rudnici u bezizlaznoj situaciji
Problemi su, smatra, nastali oko trenutnog odnosa prema rudarstvu, a sve se implicira i na druge stvari – odlazak ljudi, nezapošljavanje, školovanje u ovoj oblasti.
„Mislim da se zloupotrebljava ova evropska agenda (Evropska zelena agenda ili Zeleni plan, strategija iz 2019. godine koja bi trebala Evropu učiniti prvim „klimatski neutralnim“ kontinentom do 2050. godine. Kako bi taj cilj bio ostvaren, države potpisnice moraju postepeno raditi na uvođenju čiste energije za pokretanje svih ekonomskih procesa; op.a.). Niko nije zabranio da se eksploatiše ugalj i da se vrši njegova distribucija, da se ostvari prihodovna strana. Naravno, treba primijeniti i standarde vezano za ekologiju, za sigurnosne aspekte. Vidimo da svakim danom u termo blokovima nedostaje uglja. Na depou u Pločama trenutno imate pune šarže uglja koji dolazi sa svih strana svijeta. Taj ugalj se distribuira u Bosni i Hercegovini i koristi se u našem energetskom sektoru ili u privrednom kapacitetu“, naglašava Gutić.
Najveće probleme od rudnika Koncerna ima zenički ugljenokop. Redovne su obustave proizvodnje i štrajkovi komorata koji se, osim za ćumur u utrobi zemlje, bore i na ulici za plate i topli obrok. Upravo je zbog zeničkih komorata kojim još uvijek nije isplaćena junska plata i topli obrok za maj, Vlada Federacije BiH smijenila kompletan Upravni odbor Koncerna. Vrijeme će pokazati da li će novi ljudi donijeti nešto novo, makar relaksirati stanje na relaciji – Elektroprivreda BiH – krovni sindikat rudara.
Nisu stvoreni uslovi za zelenu energiju
Mehmed Saletović, nekadašnji direktor Rudnika mrkog uglja Zenica, u penziji je sedmu godinu, a sudski je vještak iz oblasti geologije.
„Znamo da je intencija Evropske unije da se eliminiše spaljivanje goriva na bazi karbona, na bazi ugljikovodika. To lično podržavam, ali kad se stvore uslovi. Što se tiče trenutka u kom se nalazi ova država, nismo tako davno imali rat i vidjeli smo šta znači nemati energente, odnosno nemati zaokružen energetski kompleks u svojim rukama, da gubiš jedan od postulata državnosti. Daj Bože da se može preći čim prije na zelenu energiju. Niti su stvoreni uslovi za to niti je pripremljena država da se pređe sa spaljivanja uglja u termoelektranama na proizvodnju iz obnovljivih izvora“, kaže Saletović.
Saletović naglašava da su rudnici politikom države, preko Elektroprivrede dovedeni u gotovo bezizlaznu situaciju. U Rudniku mrkog uglja Zenica je to, kaže, eskaliralo i pokazalo da je ovo „neodrživ sistem“, ali da nisu puno odmakli ni drugi rudnici.
„Niti jedan od rudnika ne može proizvesti tonu uglja ispod 100 konvertibilnih maraka (51,13 eura), a moraju je dati Elektroprivredi po 50-60 konvertibilnih maraka (25,56-30,58 eura) da bi se proizvodila električna energija. Sutra će titulari rudničke imovine, a to je Elektroprivreda, reći rudarima da napuste rudnike. U Njemačkoj i Francuskoj su reaktivirali svoje rudnike uglja radi proizvodnje električne energije, radi cijena energenata na svjetskom tržištu“, objašnjava Saletović.
Ćumur po bagatelnim cijenama
O razlici kod zaposlenih u Elektroprivredi i rudnicima navodi sebe kao primjer. Kaže da je 35 godina proveo kao rukovodilac u Rudniku mrkog uglja Zenica, da je bio i direktor, a da je iznos njegove penzije, manji nego u 90 posto „onih običnih referenata iz termoelektrana Kakanj i Tuzla, a posebno od onih koji su radili u samoj Elektroprivredi“.
„Ne može se govoriti da smo dijelili istu sudbinu. Rudnici su potpuno zavisna društva od Elektroprivrede. Iz Koncerna kažu da u rudnicima ima viška radnika, a kod njih nema. Itekako ima viška ljudi u Direkciji. Rudnici su bili tu da proizvode ćumur po bagatelnim cijenama da bi oni u Elektroprivredi ostvarivali višak. Mogla se smanjit njihova dobit da rudari imaju više i materijalnih sredstava za proizvodnju ali i veća primanja“, naglašava Saletović.
Poruka stručnjaka je da energetska sigurnost Bosne i Hercegovine ne smije biti upitna. Tržište električnom energijom zahtjeva kontinuiranu proizvodnju. Treba pronaći balans da oni koji kopaju crno zlato, kako mnogi nazivaju ugalj, rade u boljim uslovima, uz veći stepen sigurnosti, da budu plaćeni adekvatno za svoj rad, da Elektroprivreda proizvodi električnu energiju, dovoljno da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju relativno jeftinu struju, a da prodaju višak struje po realnim cijenama u inostranstvo. Ovako, o rudarima se priča tek kad se dese rudarske nesreće ili kada protestuju pod zemljom ili na ulici, piše Aljazeera