Život

Vladiku Grigorija pitali treba li se raditi na "crveno slovo": Evo šta je odgovorio...

Vladika Grigorije, episkop diseldorfski i cijele Njemačke, jedan je od rijetkih koji pravoslavnim vjernicima pristupa na savremen način i obraća im se putem društvenih mreža, gde najveći broj ljudi može da ga čuje, posebno među mladima kojima je internet osnovno sredstvo informisanja, ali i usvajanja novih znanja.

FOTO: ĐORĐE KOJADINOVIĆ / RINGIER
FOTO: ĐORĐE KOJADINOVIĆ / RINGIER

Ovaj Bosanac, Mladen Durić, rođen je 17. decembra 1967. godine u Varešu, a živi i radi u Diseldorfu, nerijetko odgovara na brojne nedoumice i važna pitanja kada je riječ o navikama, praksi i običajima vezanim za pravoslavlje, pa nije ni čudo što su posljednjih nedelja njegova obraćanja veoma popularna.

On nerijetko razbija učestale mitove u narodu koji su usko vezani uz pravoslavlje i objašnjava ih jasno i pitko, pa je tako nedavno stao na put i onoj dobro znanoj praksi – da se na “crveno slovo” ne radi, piše.

-Često dobijam pitanja da li se smiju obavljati kućni poslovi na crkvene praznike? Da li se se uključiti veš-mašina, počistiti stan, opeglati odjeća? Odgovor glasi: Da, smije.

U većini slučajeva, uvjerenje da se ne smiju obavljati kućni poslovi na “crveno slovo” proizlazi iz sujevjerja, a ne iz istinskog poštovanja prema svetitelju ili prazniku koji se toga dana proslavlja, piše blic.rs.

Ako je uistinu posrijedi poštovanje, onda bi ono trebalo da se iskazuje prije svega odlaskom na liturgiju, molitvom ili, recimo, izbjegavanjem ogovaranja i psovanja, a ne da se svede na puko uključivanje ili neuključivanje veš-mašine.

I ovde je – kao i u slučaju pogrešnih uvjerenja o kojima sam ranije pisao i govorio – riječ o zamjeni teza i pomjeranju težišta sa suštine na formu.

Zaista vjerujem da Bog ne gleda na to ko je šta uključio, isključio ili pomakao. Njega mnogo više interesuje kako se odnosimo prema drugima – bližnjima i daljnima, interesuju ga naši osećaji, namjera i volja – zaključio je vladika.

Grigorije je u snimku dao i praktičan primjer, odnosno onaj iz svakodnevnog života:

-Zamislite samo da je neki praznik i mi kažemo: danas ne radimo ništa, ali idemo u restoran. Onda nas tamo poslužuju konobari, koji su isto kao mi, hrišćani i koji trče i rade, i mi mislimo da smo nešto bolji od njih. Međutim, nismo, jer oni su bolji od nas u tom trenutku jer nas služe.

Isto tako je zanimljivo moje sjećanje na djetinjstvo, kad su u mom selu ljudi odmarali od poljskih poslova. Tog dana praznika nisu išli u crkvu, nego su igrali karte i svađali se dok igraju karte.

Na Svetoj Gori, koliko se sjećam, a i u manastiru u kom sam živio kod vladike Atanasija, mi bismo poslije službe, ako je liturgija, naravno, na praznik i na “crveno slovo”, ručali, a onda bismo radili. Išli smo na svoja poslušanja. Dakle, rad sam po sebi nikad ne može biti zlo. Međutim, nepoštovanje praznika i svetitelja kojeg tog dana praznujemo ogleda se u tome šta mi mislimo i kuda su upućene naše misli i naša djela, a ne na to da sjedimo i ništa ne radimo – objasnio je vladika.

Prihvati notifikacije