Ruska agresija na Ukrajinu uzrokovala je nekoliko različitih udarnih valova koji su počeli lomiti evropske okoštale strukture stvarane posljednjih dvadeset i više godina.
Daleko najbolniji lomovi događali su se u energetskom dijelu, pri čemu su evropski političari morali u grozno kratkom roku (nekoliko mjeseci) pronaći zamjene za rusku naftu i plin.
Pokušaji osmišljavanja zajedničke energetske politike za cijelu EU neslavno su propali. Tek nešto uspješnije su sankcije na uvoz ruske nafte, iako su mnoge države uspjele ispregovarati izuzeća.
Doduše, Kosovo i Republika Srpska su i dalje bili otvoreni problemčići. Zbog Vučićevog uvjeravanja kako je Srbija ozbiljno i odlučno odlučila postati dijelom EU, evropski su čelnici bili uvjereni da će se oba ova problema na kraju razriješiti političkim putem.
U Poljskoj i Mađarskoj demokratija je krenula u retrogradnom smjeru, ali svi su u evropskim prijestonicama vjerovali da će tamošnji birači “progledati” i na izborima odabrati progresivne opcije.
Trumpove prijetnje
Ako bi se išta i dogodilo, tu su NATO i Amerikanci koji će uskočiti.
Jest da je Trump odlučno od evropskih saveznika zahtijevao da povećaju izdvajanja za oružane snage, no on je izgubio predsjedničke izbore.
Iako je u jednom trenutku otvoreno prijetio da neće braniti Evropu od eventualne ruske agresije, niko ga nije shvaćao ozbiljno.
Zapravo, niko nije vjerovao da će Putin izvršiti takvu agresiju. A zašto i bi? Pa velikodušno su mu oprostili agresiju iz 2014., okupaciju i aneksiju Krima, i naivno vjerovali da će na tome stati.
Snaga uvjeravanja onih koji su tvrdili drugačije (prije svega Poljska i tri baltičke države) bila je preslaba.
A onda su u noći s 23. na 24. februara stotine hiljada Rusa u hiljadama tenkova i oklopnih borbenih vozila, potpomognute hiljadama komada artiljerijskog oružja i zrakoplovstvom, krenule na Ukrajinu.
Evropske vođe s neprikrivenom panikom su gledali kako ruske jedinice nadiru prema Kijevu. Doduše, neki su se nadali brzom porazu Ukrajine.
Problem je bio što je evropska javnost reagovala bitno drugačije.
Suočeni s unisonom potporom Ukrajincima, evropski političari se nisu usudili krenuti protiv javnog mnijenja, naročito nakon što se pokazalo da će ukrajinski otpor biti puno žešći nego što se procjenjivalo.
Nakon nekoliko sedmica oklijevanja te na poticaj iz Washingtona, evropske države počele su slati vojnu pomoć.
Odjednom su svi shvatili da Trumpove najave ruske agresije nisu bile isprazne. Svi su se počeli pitati koga bi Putin napao sljedećeg da je Ukrajina pala u nekoliko sedmica.
Najvjerovatnije Moldaviju, uz poticanje snažnih društvenih previranja u Litvaniji, Latviji i Estoniji, po istom principu kako to Moskva i Beograd upravo čine u Crnoj Gori.
Pa onda neka puzajuća agresija, okupacija i pripajanje. Slično kao na Krimu 2014.
Smrtni udarac političkom populizmu
Putinova agresija na Ukrajinu je, između ostalog, zadala smrtni udarac više od dvadeset godina njegovanom evropskom političkom populizmu, u pravilu omotanim debelim slojem ispraznog fraziranja.
Jedan od razloga žestokih svađa Trumpa s evropskim čelnicima (naročito Angelom Merkel) bilo je i uporno odbijanje evropskih članica NATO saveza da povećaju izdvajanja za oružane snage.
Osim nekoliko izuzetaka, čelnici evropskih država su, po uzoru na Merkel, zdušno smanjivali izdatke za odbranu, vjerujući kako su oružane snage nepotreban trošak.
Uostalom, NATO se proširio skoro na sve evropske države, a i Evropska unija i dalje službeno proklamira politiku širenja. Pa je tako i Bosna i Hercegovina dobila status kandidata.
Stoga ne čudi da je Olaf Scholz bio uvjeren da će lagodno nastaviti populističku politiku svoje prethodnice Merkel.
Doduše, za razliku od Merkel, koja je obožavala velike crno-crvene koalicije, Scholz se odlučio za manju crveno-zeleno-žutu (socijaldemokrati, zeleni i liberali) koaliciju.
Trebalo je to biti više nego dovoljno da mirno odradi prvi mandat Bundeskanzlera.
I tako bi zasigurno bilo da 24. februara ruske okupacijske snage nisu krenule prema Kijevu.
Zanimljivo je kako je Scholz populistički odgovorio na novonastale okolnosti – već 27. februara objavio je osnivanje posebnog fonda od čak 100 milijardi eura namijenjenog isključivo opremanju Bundeswehra (njemačke vojske).
Na taj je način donekle umirio njemačku javnost koja je doslovno preko noći spoznala da joj je vojska u decenijama zanemarivanja dovedena do ruba neučinkovitosti (ne tako davno ni jedna od šest podmornica U212 nije bila sposobna za plovidbu).
Jedini je problem što se oružje i vojna tehnika ne kupuju s polica u samoposlugama, već proces nabavke traje godinama, često više od decenije.
Prava namjena fonda je zapravo bila da prikrije činjenicu da budžetska izdvajanja za Bundeswehr neće dosegnuti ni 2 posto BDP-a ni ove godine, a po svemu sudeći ni 2024., ni 2025., ni 2026.
Po sadašnjim projekcijama 2 posto se neće dosegnuti ni do 2033. godine.
Povrh toga ispostavilo se da i fond od 100 milijardi eura zapravo nije nikakav fond, već puko populističko obećanje jer nikakva sredstva nisu odvojena na posebne račune.
Uništeni san o vječnom miru
No, to šira javnost uglavnom ne zna. Prosječni Evropljanin vidi posljedice ruske agresije i činjenicu da se čak i Njemačka počela naoružavati (najavljena je kupovina 35 F-35A Lightninga II, višenamjenskih borbenih aviona).
Pa ako može Njemačka, mogu i drugi. Povećanje izdvajanja za odbranu više nije tabu-tema.
Tim prije jer su i Francuska i Velika Britanija odlučile povećati budžetska izdvajanja.
S 43,9 milijardi eura Francuska će dostići 2 posto BDP-a. Velika Britanija će, po sadašnjim planovima, do 2030. godine za odbranu izdvajati 3 posto BDP-a ili više od 100 milijardi funti i tako prestići Poljsku koja će taj cilj ostvariti “tek” 2031. godine, prenosi Index.hr.
Evropljanima je Putin doslovno preko noći srušio privid o vječnom miru i prosperitetu te su shvatili da im oružane snage itekako trebaju.
Stoga više nema skoro nikoga ko bi se protivio povećanju izdvajanja za odbranu.