Dok su čelnici skupine G20 na Baliju pokušavali složiti oko teksta rezolucije koja je u nekim prisutnim glavama zamišljena kao osuda rata u Ukrajini te stavljanje naglaska na to da taj rat povećava nesigurnosti u svjetskoj ekonomiji, neki zapadni mediji kritički komentiraju pristup pojedinih zemalja na skupu pitanjima ukrajinske krize, poziciji u kojoj se nalazi ruski predsjednik Vladimir Putin, Kina i drugi ‘nesvrstani‘, ali i sam Zapad.
Tako u komentaru britanskog The Telegrapha stoji da se Zapad pokušava oduprijeti predodžbi da se kraj za slobodni svijet nalazi na bojišnicama Ukrajine, dok će istovremeno summit G20 pokazati kako je ideja da se cijeli svijet ujedinio protiv Rusije tek nešto više od zablude.
U trenucima kada razdragani Ukrajinci izlaze na ulice oslobođenog Hersona uzvikujući riječ “sloboda”, ogrnuti zastavama i noseći žute i plave vrpce, Rusija se oporavlja od svoje najveće geopolitičke katastrofe od raspada Sovjetskog Saveza. Nema sumnje, kako se navodi, da je Putinovo povlačenje iz tog grada prekretnica. Njegov prvotni plan da šokira i zadivi Kijev promjenom režima te rasturi međunarodni poredak koji se temelji na pravilima tako što će zauzeti više dijelova teritorija svog susjeda, urušio se. izgledi ukrajinske ofenzive kojom bi se Moskvu u cijelosti istjeralo s Krima prešli su iz fantazije u izvediv scenarij.
Globalni ideološki jaz
Ipak, Zapad bi trebao biti oprezan s preranim proglašavanjem pobjede. Operativno gledajući, poraz Rusije daleko je od sigurnog. Kremlj će povlačenje sigurno iskoristiti kao priliku da preko zime obnovi svoje vojne snage i učvrsti obrambene linije. Moskva će nastaviti testirati odlučnost Zapada kroz energetske ratove i, moguće, kroz prikriveni terorizam. A na svakog Putinovog kritičara u Rusiji koji ovaj tjedan podigne glavu, dolaze još stotine onih koji govore da je sve ovo samo trenutačna ‘pat pozicija‘. Ako ništa drugo, ruski stručnjaci postaju sve apokaliptičniji, dok pozivaju svoje vođe da “slome vlastitim rukama” “dekadentno” zapadnjačko društvo u zemlji, izgrađeno od moskovske elite koja je “odrasla na načelima tržišne ekonomije i holivudske kinematografije ”.
Što je još važnije, svijet je još vrlo daleko od ujedinjenja protiv Putina. Većina zemalja u razvoju u osnovi ne dijeli stav Zapada da je invazija na Ukrajinu opasan trenutak u egzistencijalnom smislu. Dok Zapad u Ukrajini prepoznaje manihejsku borbu između reda i kaosa, slobode i imperijalizma, stabilnosti temeljene na pravilima i ekspanzionističke anarhije, velik broj svjetskih vođa vidi bojno polje koje je, ispod magle zapadnjačke oholosti, prošarano nijansama sive.
To je u konačnici i razlog zašto se neke od zemalja koje su se okupile na ovogodišnjem skupu G20 nisu pridružile međunarodnoj osudi Putinove Rusije. Kina ostaje ustrajna u svom odbijanju da osudi invaziju na Ukrajinu. New Delhi je potkopao zapadne sankcije povećanjem uvoza ruske nafte i nastavkom nabavke 60 posto svoje vojne opreme iz Rusije. U međuvremenu, Saudijska Arabija, najvještija zemlja na svijetu u diplomatskom ‘trolanju‘ SAD-a, optužena je za pomoć u financiranju ruske invazije povećanjem prihoda od nafte kroz koordinaciju skupine OPEC+.
Putinovi ‘dvorjani‘ istovremeno ne mogu sakriti zbunjenost i bijes, dok se nekada gotovo transcendentalno, ‘onostrano‘ junaštvo ruskog “Oca” topi. U nedavnoj tiradi na društvenim mrežama, predsjednikov ‘mozak‘, propagandist Aleksandar Dugin, citirao je odlomak iz Zlatne grane antropologa Jamesa Frazera, u kojem je bog-kralj ubijen jer nije uspio donijeti kišu tijekom suše. Stoga nije ni čudo što je SAD pozdravio ponovno zauzimanje Hersona kao “izvanrednu pobjedu”. Novi britanski premijer Rishi Sunak u međuvremenu prikazuje Rusiju kao izoliranu i osramoćenu “odmetničku državu”.
Zabrinjavajuće za Zapad, ovo ukazuje na sve veći globalni ideološki jaz, jednako kao i na različite nacionalne interese. Mnogi svjetski čelnici otvoreno su neprijateljski raspoloženi prema međunarodnom poretku temeljenom na pravilima. Nije tajna da Kina općenito dijeli nade Rusije da će se svijet uskoro rascijepiti na “sfere utjecaja”, što će omogućiti Pekingu da proširi svoju vlast nad azijsko-pacifičkim područjem. No, fleksibilniji pristup granicama također bi mogao odgovarati drugim silama u usponu, od Indije koja teži strateškom širenju u spornoj regiji Ladakh – koja je predmet spora između Indije, Pakistana i Kine – do Turske, dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan produbljuje svoje uporište u sjevernoj Siriji. Washington se, k tome, ne može nužno osloniti na južnoameričke demokracije kao potporu – budući brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, južnoamerički ljevičar stare škole, ima i povijest napadanja američkog “imperijalizma”.
Drugim riječima, ispod površine navodno ujedinjene bojišnice, vrije totalna pobuna u svjetlu formiranja ‘pokreta nesvrstanih‘ u stilu onoga nastalog za ‘Hladnog rata‘. Zapadne elite, pak, moraju preuzeti dio krivnje za to. Cijelu su se generaciju bavili evangelizacijom, a ne pragmatizmom – utjelovljenim dogmatskim uvjerenjem da će širenje kapitalizma slobodnog tržišta dovesti do toga da svijet prihvati liberalnu demokraciju.
Slabost i licemjerje Zapada
Sada se ova vizija raspala – Azija i Afrika nisu zaboravile da se manevar Zapada pomaknuo s ekspanzionističkog na obrambeni plan. Dok se nekoć predstavljao kao prosvijećena civilizacija koja najavljuje utopijsku integraciju svake zemlje u jedan veliki homogenizirajući blok, Zapad je sada skromnijih ambicija i ponaša se kao mudar i savjetnik ugrožene pozicije koji štiti globalni “poredak” od novog mračnog doba.
Problem je u tome što kritičari Zapada ne osjećaju samo slabost, već i licemjerje u ovoj revidiranoj verziji misije izgradnje slobodnog svijeta. Upravo su zapadne elite posljednjih godina optuživane za prkošenje poretku temeljenom na pravilima, ne samo invazijom na Irak 2003. i svrgavanju libijskog višedesetljetnog vođe, diktatora Moamera Gadafija 2011. godine.
Europa također smatra da je teško prikriti vlastitu egzistencijalnu krizu u vezi poretka koji navodno štiti. Političari od Velike Britanije do Italije pronalaze pokušaje da obrane svoje granice od ilegalne imigracije koju se pokušava spriječiti međunarodnim pravom. Europska unija – regulatorni izdanak liberalnog poretka koji se agresivno širi – nastavlja se sukobljavati s državama članicama oko pitanja od politizacije domaćih sudova do graničnih provjera.
Također, pobjeda u Hersonu mogla bi koincidirati sa simboličnim trenutkom jake Kine, a ne Zapada. Bude li Kremlj ponovno eskalirao svoju invaziju, američke vojne mogućnosti bit će ograničene. Plan EU i Zapada da sankcijama slome rusku odlučnost do sada nije uspio, dijelom zahvaljujući velikim deviznim rezervama Moskve, ali i izostankom suradnje zapadnih saveznika. Štoviše, Kina, a ne Zapad, drži adute u ruci u pogledu sprječavanja nuklearnog napada na Ukrajinu. Općenito se smatra da je najveći čimbenik koji odvraća Putina njegov strah da bi njegov kineski kolega Xi Jinping – koji je već prekorio Kremlj zbog nuklearnih prijetnji – mogao prozvati njegovo blefiranje i zadati smrtonosni udarac ruskoj ekonomiji nametanjem ograničenja uvoznih cijena energije.
Iako je Putin sada možda na rubu da uskoro bude zaboravljen, stvar isto stoji i za doba zapadne dominacije. U ovoj fazi, svaka deklaracija liberalnog trijumfa je čista zabluda, zaključuje Sherelle Jacobs u komentaru za Telegraph.