Historičari kažu da je Franklin dobio ideju za smrtonosni instrument kada je vidio drugog muzičara kako svira čaše napunjene vodom. Zaintrigiran izvedbom, izumitelj je staklene plitice različite veličine učvrstio jednu uz drugu na osovinu smještenu u kutiju s vodom u koju su plitice bile djelomično uronjene.
Osovina s pliticama okretala se pomoću nožne papučice, a izvođač bi zatim vlažnim prstima trljao rubove rotirajućih plitica i tako proizvodio tonove.
Staklena harmonika postala je jedan od najslavnijih instrumenata 18. vijeka , ali negdje oko 1820-ih cijela je priča poprimila zlokoban prizvuk.
Naime, ljudi su ubrzo počeli izvještavati o potresnim iskustvima kroz koja su prolazili nakon što bi svirali na njoj, a smatralo se da je naprava previše stimulirala mozak, što je u konačnici uzrokovalo niz nimalo ugodnih simptoma, prenosi Index.hr.
Izvođači su prijavljivali simptome vrtoglavice, nervoze, grčeva u mišićima, pa čak i halucinacija. Prijavljivali su kako se loše osjećaju nakon korištenja instrumenta, zbog čega su ga morali prestati koristiti.
“Nekoliko slušatelja također je bilo izloženo negativnim učincima, a nakon incidenta u Njemačkoj gdje je dijete umrlo tijekom nastupa staklena harmonika je bila zabranjena u nekoliko gradova”, objašnjavaju iz Franklin Instituta.
I dok su neki smatrali da visoki, eterični tonovi prizivaju duhove ili ipak izluđuju slušatelje, drugi su pak vjerovali da je olovo iz plitica koje je apsorbirano u prste muzičara dovelo do bolesti.
Međutim, takve tvrdnje nikada nisu naučno dokazane.
“Franklin je sam ignorisao sve kontroverze i nastavio svirati instrument do kraja života bez spomenutih simptoma. Ali popularnost harmonike nikada se zapravo nije vratila”, objašnjavaju iz instituta.