Taj pasulj prikačen za tebe i još uvijek ravan stomak, i nevjerovanje da je stanje drugo, sasvim drugo. Onda rastu i pasulj i stomak, nožni prsti su sve dalje od dometa ruku, vječitim ženskim pokretom pridržavaš krsta rukom savijenom u laktu, i koliko je sreće toliko je i straha da li je sve u redu, da li će sve biti kako treba, piše Žena.rs.
Noću spavaš kao plik na krevetu. Sve dok ne poteče voda koja život znači, počne jaukanje koje se završava smijehom. E, onda počinje gledanje svakog pokreta, grimase, osluškivanje noću da li diše, da li je malo ili suviše pokriveno, briga da li je dovoljno jelo. Onda ga podižeš kad se preturi pokušavajući da sjedi, pa sreća nad srećama kad se uspravi, kad stane prvi put.
Učiš ga da hoda, da drži kašiku, da pogodi usta njome. Raduješ se svakom glasu koji ispusti, topiš se od prvog ma-ma. Učiš ga se igra, da drži knjigu, da se obuče, da veže pertle, da kapom nađe glavu, da pogodi rukavice.
Učiš ga kako kaže koka, kako kaže kuca, kako kaže krava, gdje zeko pije vodu i gdje je pametna glava. Učiš ga da kaže dobar dan, hvala i molim, raduješ se svakom njegovom smijehu i osmjehu, duboko udišeš njegov miris u pregibu vrata, prepoznaješ miris njegove kose među bezbroj mirisa.
Učiš ga da vozi bicikl, da se raduje snijegu. Učiš ga da pliva, da baca loptu. Praviš mu rođendane i smišljaš poklone kojima će se najviše obradovati. Bojiš se kad krene u vrtić, još više kad ih odvedu na izlet i prve, male nastave u prirodi. Ne znaš kako će bez tebe, ne znaš kako ćeš ti bez njega. Da li ga tamo pokrivaju, dovoljno oblače, da negdje ne padne, da ga nešto ne ujede, da li dovoljno jede…
Bojiš se svakog njegovog kašlja, temperature, punog nosa, svake bolesti kao najstrašnije. Boli te i kad njega ne boli. Kada krene u školu brineš kako će mu biti, da li piše domaće, da li uči, ima li drugove, brineš šta radi kad je samo kod kuće, da li je podgrijalo i jelo ono što si mu ostavila, kakve će ocjene imati. Brineš kako prelazi ulicu. Brineš i ne slutiš da se iz škole jednog dana neće vratiti. Nikada više. Da ga više nema.
Nema misli, ni riječi koja može da opiše tu strahotu. Ni tri dana, ni deset dana žalosti, ni godinu dana, nema vremena ni suze koji mogu da odmjere tu tugu. Beskrajnu tugu bez utjehe. Tugu veću od svijeta i svemira. Tugu bez kraja. Tugu za djetetom.
(Autor: Jelica Greganović/Žena.rs)