Mlade, obrazovane i uspješne žene, tri sestre Imamović iz Kaknja su i hafize odgojene u tradicionalnoj bosanskoj porodici.
Amina, Eldina i Almedina su kćerke vrijednog imama Mirzeta ef. Imamovića i Azemine. Svaka u svom polju, uspjele su da se izgrade u mlade uspješne žene koje ovo društvo pokušavaju učiniti boljim. Trudom i radom, jedna od njih je pravnica, druga je novinarka, a treća doktorant na trećem ciklusu studija na Fakultetu islamskih nauka.
Za Anadoliju su, povodom 1. februara, koji se od 2013. godine obilježava kao Svjetski dan hidžaba, govorile o izazovima sa kojima se žene sa hidžabom suočavaju u Bosni i Hercegovini i svijetu.
U mnogim državama se 1. februar obilježava kao Dan hidžaba, koji je više nego bilo koji drugi odjevni predmet faktor prepoznavanja muslimanki širom svijeta. Hidžab se, međutim, u islamu ne tretira kao poseban vjerski simbol i obilježje, nego kao propis.
Žene s hidžabom, odnosno maramom, koju nose muslimanke kao vjersku obavezu i odjevnu praksu, nekada bivaju suočene s dobacivanjima, negativnim komentarima, predrasudama i stereotipima koje one najčešće ignorišu i usmjeravaju se na profesionalni i društveni razvoj dokazujući da ženama, bez obzira da li su pokrivene ili ne, nije samo mjesto u kući.
Primjeri takvih žena su sestre Imamović.
Almedina Imamović-Hodžić (30), nakon što je završila Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu, upisala je Fakultet islamskih nauka koji je također završila. Magistrirala je, a trenutno je doktorant na trećem ciklusu studija na Fakultetu islamskih nauka.
“Prethodne tri godine provela sam kao demonstrator, odnosno spoljni saradnik u nastavi na predmetima katedre za šerijatsko pravo. Trenutno sam angažovana kao stručna saradnica fetva-i emina za odgovaranje na pitanja u Vijeću muftija”, ispričala je Imamović-Hodžić.
Odrasla je u muslimanskoj, tradicionalnoj porodici. Otac je imam, ali sve odluke koje su ove tri sestre donosile, donosile su samostalno, bez pritiska.
“To što sam hafiza smatram dijelom svog identiteta, a manje kao titulu. Hifz je nešto uz šta se mijenjate, mijenjate svijest o određenim stvarima. To je proces koji ne možete završiti, cijeli život ponavljate. Nakon medrese, 2014. godine sam položila hifz. Prije mene je učila sestra Eldina. Moja sestra Amina, koja je od mene mlađa dvije godine, i ja smo prošle skoro isto obrazovanje. I ona je završila medresu i isti fakultet. Nismo tjerale jedna drugu, niti uticale jedna na drugu”, izjavila je Imamović-Hodžić.
Istakla je da su odgojene u porodici u kojoj se “gaji ljubav prema Kur’anu, prema vjerskim vrijednostima i vrijednostima naše tradicije“.
Imamović-Hodžić je govorila i o izazovima i predrasudama sa kojima se suočavaju žene sa hidžabom, iako ona nije imala tih problema jer se obrazovala u ustanovama gdje nema opterećenja jer nosite hidžab.
“Ja nisam imala problema, ali sam se dublje bavila time i slušala žene sa hidžabom koje su vani, u tom nekom sekularnom prostoru gdje žele da taj kriterij njihove profesionalnosti i kvalitete bude prvi kada se bira na određeno radno mjesto. Što se tiče pojedinaca, svako od nas naiđe na ljude koji imaju određene predrasude, pogotovo jer je sada islamofobija u nekom porastu na evropskom tlu. Ako je osoba sklona predrasudama, danas će joj smetati marama, sutra boja očiju, sutra boja kose. Meni ti pojedinci ne predstavljaju problem. Meni problem predstavljaju krovne institucije, kao što su pravosudne”, naglasila je Imamović-Hodžić.
Kao primjer je navela to da je pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine zabranjeno da radi s hidžabom u tim institucijama, bez obzira na njene kvalifikacije.
“Hidžab ni na koji način ne ometa rad. Čitajući presudu vidjela sam da sud glavni fokus drži na tome da je to simbol, da je to neko obilježje iako su svjedoci struke, teolozi, objašnjavali da u našoj vjeri to nije simbol nego obaveza, na istom nivou kao molitva”, pojasnila je Imamović-Hodžić.
Smatra da je to zabrinjavajuće jer bilo kakav način izražavanja “naše slobode može biti tumačeno na način da ograničava tu slobodu”.
“Za mene je hidžab, otkako sam ga stavila u tom nekom adolescentskom periodu, bio izraz slobode, da mogu da oblačim šta hoću i živim u skladu sa svojim uvjerenjima, ne šteteći nikome i ne uzrokujući bilo kakvu poteškoću. Nadam se da će sekularna država ostati takva i da će početi da sluša religijske zajednice, njihovo tumačenje određenih stvari kako bi se ljudi u tim zajednicama zaista osjećali kao građani države Bosne i Hercegovine koji imaju pravo na slobodu svojih uvjerenja, na slobodu vjere”, istakla je Imamović-Hodžić.
Mišljenja je da je veći problem institucionalno rješavanje ovih pitanja. Smatra da hidžab danas ženu može ograničiti kada je riječ i o pronalasku posla.
“Ne samo da se ograničavaju pojedinci, mislim da se ovdje čini šteta cjelokupnoj zajednici. Kao zajednica gubimo i time što nam prvi kriterij prilikom zapošljavanja nije kvalitet samog kandidata”, dodala je Imamović-Hodžić.
Žena muslimanka svojim hidžabom poručuje svima da imaju posla sa osobom koja ima jasan cilj pred sobom, sa stabilnom, hrabrom, moralnom ličnošću, koja drži do principa i koja je postojana i ustrajna na putu do svog konačnog cilja.
Jedna od sestara je i Eldina koja je nakon završene medrese u Visokom, završila i Pravni fakultet u Zenici. Ova mlada pravnica radila je različite poslove, a trenutno je zaposlena u jednoj firmi.
“Nas tri nismo imale pritisak tradicionalne porodice, da budemo nešto što ne želimo. Sa roditeljima razgovaramo o svemu, ali odluke mi donosimo. Imale smo tu slobodu”, pojasnila je Eldina.
Navela je da nigdje nije imala problem jer nosi hidžab, čak ni tokom studiranja.
“Međutim, neke moje kolegice jesu”, kazala je Eldina.
U medresi je bila u nekom prirodnom okruženju, međutim, tek na fakultetu je vidjela stvarno stanje društva.
“Dostojanstvena žena neće dozvoliti sebi da bude predmet bilo čega. Hidžab je propisan da nas Allah zaštiti da bi se istakle i bile sačuvane od grijeha. Ja hidžab nosim 22 godine. Raniji pristup hidžabu i u ovom vremenu, uopšte nije isti. Sada ovdje postoje dvije krajnosti. Jedna koja nam se nameće iz arapskih zemalja, gdje se marama banalizira, a hidžab se dovodi na nivo haljine. Nama to ne treba”, izjavila je Eldina.
Zatim, kako je kazala, “imamo taj ateistički milje koji nije sklon ženama sa hidžabom“. Smatra da je danas sve više ljudi koji imaju predrasude prema ženama sa hidžabom.
“Mislim da predrasude dolaze jer prvenstveno nemamo kućnog odgoja. Mislim da ljudi u kući nisu naučeni na stvari koje se podrazumijevaju i polako se gubi autoritet roditelja, ali i u školi. Fali nam čiste duhovnosti, čistog vjerskog odgoja. Meni je marama dostojanstvo za jednu ženu. Međutim, radi se na tome da se obezvrijedi marama”, istakla je Eldina.
Hifz je učila tokom cijelog života, a počela je u medresi.
“Kur’an vas posebno odgaja. Kur’an je moja ljubav. To teško može razumjeti neko ko nije u tome”, naglasila je Eldina.
Prvi februar se od 2013. godine obilježava kao Svjetski dan hidžaba, koji je ustanovljen na prijedlog studentice Nazme Khan iz New Yorka. Željela je podstaknuti nemuslimanke da na jedan dan dožive iskustvo nošenja hidžaba.
Odlučila se na taj potez nakon što je u New Yorku nakon terorističkog napada 2001. godine doživjela brojne neugodnosti zbog toga što nosi hidžab.
Akcija obilježavanja Dana hidžaba veoma brzo dobila je globalne razmjere, a već nekoliko godina obilježava se i u Bosni i Hercegovini.
U islamskoj tradiciji, hidžab je vjerska obaveza punoljetne muslimanke propisana osnovnim izvorima islama. Hidžab kao takav predstavlja izraz skromnosti i poslušnosti Bogu, kao i spremnost da se živi prema propisima.
Ovisno o državi i regiji, nošenje marame može biti zakonom obavezno, može se smatrati ženinim izborom, dok je u nekim državama parcijalno i zabranjeno.