Pa polako nestao.
Kao i svaki oblak koji se nadvije nad našim životima, zadrži se kratko, udari nas gromom, pa reagujemo na sav glas, onda pusti koju kapljicu suza i nestane. Pa dođe drugi i sve tako ukrug.
I svaki put isto pitanje: Dokle?! U neuređenoj državi, u (psiho)patološkoj situaciji iz koje proizlaze ekstremni slučajevi nasilja teško da se krije odgovor na ovo pitanje.
Emira Maslan, koju je zlostavljao vanbračni suprug Anel Bećirović te na kraju oduzeo i život, vjerovala je sistemu. Ispoštovala je sve procedure da zaštiti dijete i sebe. Bila je jedno vrijeme u sigurnoj kući, on je ležao u zatvoru. Još se borila za nedegradirajući život. Sama s djetetom, bez prava na dječiji dodatak, podstanarka… Sistem je nije zaštitio. Sistem je ubio.
S druge strane, pomalo paradoksalno, sistem je pomogao Bećiroviću. Uzimao je dijete kad je htio, vraćao kad je želio, prijetio, vrijeđao… i nikom ništa. Imao je posao, priliku da se socijalizuje, doprinese sebi i društvu. Da bude bolja osoba, bolji otac, suprug… A rođeno dijete od četiri godine plašilo ga se.
Ono što nas zanima u ovom slučaju nije samo žrtva nego i počinilac, koliko sistem (ne) pomaže nasilnicima, šta im je esencija…
Psihologinja Alma Mahmutović-Katica objasnila je za Bosnainfo da je alarmantna situacija.
“Što se tiče nasilja u porodici, odnosno femicida, mislim da smo svjedoci koliko se upalio crveni alarm i koliko je apsolutno očito da ne razumijevamo šta se dešava u bh. društvu, odnosno kakvom je mentalnom stanju bh. društvo, jer čim dopuštamo da se čak iz mjeseca u mjesec dešavaju ubistva, da li smo zaista svjesni šta znači pojam ubistvo?
Šta znači pojam ubistvo?
Mislim da i nismo ukoliko ne donosimo adekvatne zakone i ne rješavamo sistemski situaciju na način da štitimo sva prava svih građana, jer se to može ponoviti.
Apsolutno kroz medije možemo na neki način pokušati da ispravimo sve te naše greške nedonošenja adekvatnih zakona, dok ne vidimo da su nasilnici adekvatno sankcionisani, mislim da nećemo ni povjerovati u nadležne institucije na pravi način i definitivno se nećemo moći ni odlučiti za one korake u ohrabrivanju žena koje upravo, u ovom trenutku, trpe određenu vrstu nasilja”, govori nam naša sagovornica te dodaje da nasilje generalno, odnosno karakteristike i osobine nasilnika imaju niz svojih faktora koji su doprinijeli tome da osoba postane nasilnik, “a uvijek će reći da su to ranije djetinjstvo, nedovršene ličnosti, labilne kojima primarne i socijalne potrebe nisu zadovoljene.
Šta to znači? Znači da osoba nije imala adekvatnu ljubav, pruženu podršku, razumijevanje za odrastanje i razni trenuci, faze odrastanja u kojima se osjećala nezadovoljno, nesretno, nedovršeno i pri tome kada nasilnik namiriše takoreći svoju žrtvu, on se osjeća kompletno i često je želi prisvojiti pod svoje okrilje i mislim da apsolutno bez njenog prisustva on definitivno ne funkcionira na pravi način.”
Pojašnjava da se onda javljaju razne psihološke tegobe, patologija i da se nasilnik često odlučuje na ovaj krajnji epizodični, nemilosrdni čin, a to je da počini ubistvo te da se na taj način riješi određene emocije.
Nijedan oblik nasilja ne smije biti opravdan
“Nekada se desi da počini samoubistvo, ali često je ubistvo i u tom trenutku dolazi olakšanje, ali svjesnost o tome šta je zaista urađeno, da je uradio takvo što, dolazi poslije nekoliko minuta, pola sata, sat”, priča nam psihologinja te ističe da moramo shvatati i prepoznavati da nijedan oblik verbalnog i psihičkog nasilja prema ženskom rodu ne smije biti opravdan.
“Mi imamo tu arhetipsku strukturu ličnosti kod muškaraca koja kaže muško je muško i treba da se sluša. Trebamo razvijati takve vrste odnosa prema ženama, trebamo shvatati da svaka ličnost zavređuje ljubav, pažnju, toplinu, razumijevanje, trebamo educirati javnost, podizati svijest o tome, u suštini da se takve stvari moraju hitno sankcionisati, da se zakonska regulativa mora mijenjati, da moramo educirati sistemski sve institucije od školstva, dakle, od svih drugih institucija, moramo se baviti mentalnim stanjem svojih građana, moramo stati na crtu, jer ako ovo propustimo, svaki put hrabrimo nasilnike da počine nešto takvo”, jasna je naša sagovornica.
Ističe da, kako je već navela, u strukturi ličnosti nasilnika stoji velika labilnost, a da pri tome možemo prepoznati određene znakove, “dakle, kada kažemo da je neko često pojačano nervozan, ima izljeve bijesa, verbalno te fizičko kažnjavanje, dakle već se govori o početniku, nasilniku i on apsolutno zavređuje da bude saslušan, sproveden, imali smo evo priliku da vidimo i da je bio zatvorski ograničen, odnosno da je boravio tri mjeseca, jer su u pitanju bili zabrana prilaska i nasilje.
Ponovo kažem, zakon je taj koji mijenja stvari, jer samim tim puštamo na slobodu nekoga s kim se nisu pozabavili, nismo imali očito uvid u to šta je osoba radila kad je puštena na slobodu, samim tim ako ima neki dosje, mislim da bi bilo nužno provjeravati, posavjetovati osobu da dolazi na terapije, psihoterapiju, da razgovara sa stručnim licem, čime bi se otvarali vidici njihovih rana, nedostataka i tada bi postojali i svjesniji svega”, zaključuje Alma Mahmutović-Katica.
Prof. dr. Sandija Dizdarevića, univerzitetskog profesora, koji se, između ostalog, bavi i pitanjem femicida, pitali smo koliko nam je femicid uopšte u fokusu.
“Pitanje femicida kako u svijetu, tako i kod nas u BiH još nije dobilo istinsku pažnju, jer, nažalost, još nemamo femicid kao samostalno krivično djelo.
U posljednju godinu svjedoci smo veoma intenzivnih, ali i veoma nasilnih delikata koji se javljaju u odnosu prema ženama, a da je zapravo i dalje sve što čine društvo i institucije očigledno nedovoljno. Nije dovoljno samo usmjeriti pažnju na policiju, koja ima svoje nadležnosti i odgovornosti već i na čitav drugi sistem subjekata koji su puno više odgovorniji”, objašnjava naš sagovornik za Bosnainfo.
Sistem nije spriječio ubistva
Dodaje da posljednji događaj ubistva u Sarajevu ukazuje na to da se radi o počiniocu koji je već osuđen za istovrsno krivično djelo. Taj slučaj, ali i veliki broj ranijih, polazeći od slučaja iz Bijeljine, Živinica, Zavidovića, a posebno iz Gračanice pokazuje da smo imali recidiviste, koje u konačnici nismo kao sistem uspjeli spriječiti da počine najteže zločine, ubistva.
“Šta nam to govori? To je više nego jasan znak da je čitava lepeza podsistema zakazala. Zbog toga je neophodno napraviti jednu sveobuhvatnu analizu i tek onda govoriti o uzrocima te propisivati jasne mjere, polazeći od kaznene politike, do policijskog djelovanja i edukacije, odnosa socijalnih radnika prema žrtvama i počiniteljima, tužilaštvu i njihovom odnosu prema počiniteljima i žrtvama”, govori nam Dizdarević te kategorično dodaje:
“Međutim, bit ću vrlo direktan, sve mjere koje budu poduzimane neće imati pozitivne efekte dok ne počnemo napuštati patrijarhalni odnos prema ženskoj djeci, ističući superiornost muške djece i dok na nasilje u porodici budemo gledali kao privatni problem, a ne kao problem društva.
Iza svakog ovakvog ubistva ostaju možda čak i nepopravljive psihološke posljedice po djecu, ostale članove porodice, o kojim društvo jako malo vodi brigu, a dobro znamo da se nasilje prenosi modelom oponašanja”.