Maslan je samo još jedna u nizu ubijenih žena, pa se samo po sebi nameće pitanje ko će nastaviti niz. Ko će biti sljedeća žrtva nekog idiota? U suštini, svi se bave posljedicom, a ne uzrokom. Zašto je Maslan ubijena ako je ispoštovala sve bezbjednosne procedure? Zašto je recidivista mogao da radi šta god je htio? Zašto ga sistem nije spriječio, nego mu sve omogućio, a njoj oduzeo? Da li život ima smisla tek kad se uzme u ruke?
Milion je neodgovorenih pitanja, a u ovom tekstu ćemo se baviti zatvorenicima i rupama u sistemu kroz koje curi toliko prokletstvo da će nas na kraju sve i potopiti.
Koliko se zapravo sistem bavi zatvorenicima kad izađu na slobodu te o uzrocima i posljedicama nasilja u porodici…, pitali smo sociologa Vladimira Vasića.
„Imamo ozbiljan problem u BiH kome ne posvećujemo gotovo nikakvu pažnju, a to je da se osobom po izlasku iz zatvora, odnosno kada odleži svoju zakonom propisanu kaznu, njom niko ne bavi. Dakle, ne postoji taj tzv. postpenalni period koji bi posebno trebao biti izražen kod osoba koje su presuđene za nasilničko ponašanje, konkretno u porodici, kao što je bio slučaj sa posljednjim dešavanjima u Sarajevu.
Niko se ne bavi osobom koja izađe iz zatvora
Dakle, niko se ne bavi osobom koja izađe iz zatvora, na koji način će ona dalje da se integriše u društvo“, govori Vasić za Bosnainfo.
Stiče se utisak, koji nije daleko od istine, da društvo licemjerno odradi svoj dio posla u onom pravcu da se izrekne kakva-takva sankcija.
„Uz pomoć advokata te sankcije su minorne, mnogo niske i, na kraju krajeva, niko ne posvećuje dovoljnu pažnju nasilniku ili žrtvi. Vidimo kakve su posljedice. Obično se fokus stavlja na žrtvu, ali s one negativne strane. Žrtva je ta koja se etiketira u društvu kao sporna osoba, ona je ta koja se izdvaja iz socijalne sredine, žrtva je ta koja se upućuje u sigurnu kuću, dakle, totalno imamo pogrešan pristup“, cijeni naš sagovornik.
Na koji način možemo da ispravimo taj pristup?
„Umjesto toga, trebali bismo ići u tom pravcu da se osoba koja je izvršila nasilje, naravno, krivičnopravno tretira, ali s druge strane, da se ta osoba, ukoliko postoje, a postoje u 90 odsto slučajeva, jer čim je neko nasilan, ima sigurno problema, pošalje na obavezno psihijatrijsko vještačenje i u skladu s tim vještačenjima da se pošalje dalje na postupanje. Ona se po izdržanoj kazni zatvora, koja je samo jedna karika u lancu, pušta na slobodu, dakle, ništa nismo riješili, znamo dobro kakvi su zakonski sistemi u BiH, da se čeka da izađu napolje i niko se njima ne bavi.
I tu su ključne posljedice i ključni problemi što se stručno ne bavimo tim osobama, samo ih trenutno izolujemo i na kraju ponovo vraćamo, evo kao što je i ovaj slučaj pokazao, dakle, formalnopravno gledano, on je izvršio svoju sankciju, kaznu zatvora, vratio se i nastavio krivično djelo koje je kulminiralo zločinom“, objašnjava nam sociolog.
Ali, kako možemo riještiti problem(e) barem teorijski, pa onda i u praksi?
„Nemamo mehanizme rješavanja u svojim rukama, ne možemo ništa riješiti, ali to je nešto čemu bismo trebali da posvetimo pažnju u tzv. postpenalnom periodu, osoba kad izađe s izdržavanja kazne, kakav je bio tretman u zatvoru i kakav je tretman poslije, odnosno kad se osoba nađe na slobodi, jer tad je žrtva najranjivija.
Dolazi do osvete
U tom smislu dolazi i do osvete, a mi prosto nemamo razvijene te mehanizme i zaboravljamo jednu veoma važnu činjenicu, da je osobi koja vrši nasilje potrebna pomoć, dakle, psihološka, socijalna, pedagoška itd. Potrebno je raditi s takvim osobama…“
…a zašto se, ustvari, ne radi s njima?
„Sve to iziskuje, naravno, izmjene i dopune zakonskih regulativa i, na kraju krajeva, implementaciju zakona koji su negdje i dobri, a u BiH imamo problem s implementacijom“, govori nam naš sagovornik.
S druge strane, htio to čuti neko ili ne, još živimo u dominantno muškom svijetu ogrnuti tradicijom. Žene su najčešće krive za sve – oprosti, majko, i ti si žena…
„Zato što smo mi društvo opredijeljeno patrijarhatu. Uvijek tražimo grešku u ženi, u njenom odabiru partnera, odnosu prema muškarcu itd, i htjeli mi to priznati ili ne, tržimo negdje opravdanje za postupke muškarca u smislu nasilja, dakle, da je žena možda izazvala njega da izvrši nasilje.
Naravno, za svađu su potrebne dvije osobe, ali nema opravdanja za nasilje u smislu emocionalnog, psihološkog, seksualnog i, na kraju krajeva, za nasilje koje kulminira zločinom. Prosto moramo stvari nazivati pravim imenima, jer ako ne izvučemo ikakvu pouku iz ovoga, dešavaće nam se da slični slučajevi, jer mi sagledavamo posljedice“, pojašnjava nam Vasić.
Koji bi bili uzroci nasilja u porodici i gdje ih tražiti?
„Za nasilje u porodici moramo tražiti uzroke u njegovim pojavnim oblicima, ali za to moramo da se vratimo duboko u adolescentni period ili u proces socijalizacije te osobe koja vrši nasilje jer je ona, teorija i praksa pokazuju, ili je bila žrtva nasilja ili je svjedočila nasilju. Dakle, jako je važno da generacije koje sad stasavaju, dakle djecu, maloljetnike, adolescente izdvajamo iz tih nasilnih grupa, njih edukujemo, učimo pravim vrijednostima. Za neke generacije koje su u zreloj dobi je, nažalost, kasno“, upozorava sociolog.
Da se vratimo negdje na početak razgovora, rekli ste da su sankcije uz pomoć advokata minorne. Kako komentarišete neprimjerenu izjavu Bećirovićevog advokata Omara Mehmedbašića koji posljednji femicid karakteriše kao kraj jedne ljubavne drame te da će dovesti svjedoke koji će potvrditi da je ubica volio svoju žrtvu.
„Imamo ozbiljan problem u BiH, dakle odnos prema krivičnom djelu.
Para vrti gdje burgija neće
Mi smo prilično korumpirano društvo, to moramo da kažemo, kod nas je ona narodna para vrti gdje burgija neće zaista u praksi totalno uočljiva. Dakle, imamo u praksi da, uz pomoć dobrog advokata i lošeg tužioca, sve može da prođe. Naravno, ne kažem da su tužioci i advokati korumpirani, ali uz pomoć nekih zakonskih okvira koji daju fleksibilnost i advokatima, na kraju krajeva, da kažu da je njihov posao da traže rupu u zakonu“…
Nasilnici se provlače s nekim minornim kaznama…
„Da. Ne može kazna za nasilje da bude nekoliko mjeseci zatvora. Ne mogu kazne zatvora da budu toliko fleksibilne od nula do 10, 20 godina. Dakle, ići u neki zakonski maksimum kada su u pitanju ova krivična djela. Sasvim je nevažno kako će se to krivično djelo nazivati, ali mislim da bismo trebali smanjiti tu fleksibilnost, taj pravni manevar braniocima koji vrlo uspješno, pokazalo se u praksi, brane osobe koje ispoljavaju drsko ponašanje i koje su, na kraju krajeva, čak i recidivisti u određena krivična djela.
Dakle, mislim da bi trebalo ići u pravcu pooštravanja zakonskih regulativa, jer smo zaista relativno mala zajednica, nismo neki višemilionski grad i zajednica gdje nas ima mnogo. Dakle, suštinski treba doći do zatezanja nekih krivičnih sankcija jer ovo što imamo sad zaista je poražavajuća činjenica“, podvlači naš sagovornik.
Koliko trebamo zategnuti krivične sankcije?
„Pa da idemo u pravcu izmjena i dopuna Krivičnog zakona, ali i Zakona o postupanju s osobama tokom izdržavanja krivične sankcije i, ono što je mnogo važno, pokušati da pospješimo taj postpenalni period, šta da radimo s osobom koja izađe iz zatvora, kako da joj pomognemo da se integriše u društvo, a ne da čim izađe, fokus bude na ponovnom krivičnom djelu ili da se vraća da završi započeti posao.
Imamo totalni apsurd gdje dobri advokati, loši tužioci, poprilično korumpirani pravosudni sistem mogu da naprave jedan opšti haos i anarhiju kojima iz dana u dan svjedočimo i, nažalost, ne vidim ni htijenje ni interesovanje da se nešto promijeni“, zaključuje sociolog Vladimir Vasić za Bosnainfo.