I tako im dati na značaju. To nije ispunio. A onda je prošlog mjeseca dobio muštuluk kada je Andrej Plenković, predsjednik Vlade Hrvatske, na sastanku s Borjanom Krišto, predsjedavajućom Vijeća ministara BiH, rekao da je sa Slovenijom dogovoreno da se nuklearni otpad skladišti u okviru Nuklearne elektrane Krško do 2028. godine.
Bitka je dobijena, ali ne i rat, poručuju aktivisti.
Krajem prošlog mjeseca, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staša Košarac organizovao je u Sarajevu sastanak Koordinacionog tijela za problematiku odlaganja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva na Trgovskoj gori.
Koordinaciono tijelo je na osnovu preporuka Pravnog i Ekspertskog tima donijelo zaključak da će Vijeću ministara BiH predložiti, između ostalog, angažovanje međunarodnopravne konsultantske kancelarije iz Francuske s ciljem jačanja pravnih kapaciteta u borbi protiv izgradnje odlgališta na Trgovskoj gori.
A početkom ovog mjeseca Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Rezoluciju o protivljenju aktivnostima izgradnje i uspostavljanja nuklearnog objekta Centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na lokaciji Trgovske gore u Hrvatskoj. Još samo da i Parlament Federacije usvoji ovakvu rezoluciju, pa da se protivimo na nivou države. I koliko će to protivljenje popiti vode, ostaje da se vidi.
S druge strane, u organizaciji Federalnog ministarstva okoliša i turizma na području Unsko-sanskog kantona počelo je istraživanje u vezi s uticajem planirane izgradnje skladišta radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori. Uzeti su uzorci vode, zemlje, radiće se geološka, hidrološka te istraživanje nulte radioaktivnosti i to sve s jednim ciljem – da se spriječe namjere Hrvatske i zaštite životi više od 200.000 ljudi koji žive u slivu rijeke Une.
Prije nekoliko dana Vipotnik je bio u Genevi na sastanku u Sekretarijatu ESPO konvencije i protokola SEA na kojem je delegacija BiH predstavila stav da Trgovska gora ne ispunjava nijedan parametar za izgradnju odlagališta radioaktivnog otpada.
Važno je da nismo zakasnili
Kazao je da je “važno da nismo zakasnili i zaključak je da pratimo naredne korake Hrvatske i da u skladu s tim reagujemo i obavještavamo dalje Sekretarijat ESPO konvencije i implementacioni komitet” .
Sve ovo zvuči ok, ali glavno pitanje jeste: Šta se dosad čekalo? Šta imamo od rezolucija, protivljenja i sl? Godinama se ovo pitanje povlači, Hrvatska grabi punom parom, a BiH usnula dubokim snom. Jedini istinski borci su nevladine organizacije i pojedinci.
Da li je kasno?
Daniel Pavlić iz Hrvatske Kostajnice, diplomirani dizajner, dokumentarista, fotograf, kulturni i ekološki aktivista, pokretač i saradnik brojnih nevladinih udruženja i projekata, prvi je krenuo s protestima i potpisivanjem peticija.
Danas ga pitamo da li je Trgovska gora gotova stvar, kao npr. Pelješki most?
“Trgovska gora je izgleda bila gotova stvar prije nego smo to i otkrili prije 20-ak godina”.
Još ste 80-ih godina prošlog milenijuma slučajno otkrili da je Trgovska gora lokacija na kojoj je moguća gradnja skladištenja otpada i prvi ste krenuli s protestima i peticijama. Za razliku od velike većine, do dan-danas, bili ste svjesni da nije stvar u efektu NIMBY, skupili ste dokaze i krenuli u borbu. Nije bilo komunikacije, a nema je ni danas. Naročito s bh. strane, jer smo godine prespavali, a ni međusobno ne znamo sarađivati. Nismo još naučili.
“Sad kad se sjetim svih akcija i aktivnosti kako bismo dokazali da je ova lokacija čista politička stvar, čini mi se sve apsurdno.
Iako smo imali dokaze da se radi o zaštićenoj prirodi, o kršenju ESPOO konvencije (koja bi trebala u odlučivanje uključiti i BiH), o kršenju konvencije u kojoj ravnopravno sudjeluju i žitelji ove regije, RH je to stavila na najviši stupanj, tj. pitanje nacionalne sigurnosti, tako da je ‘opovrgla’ sve moguće međunarodne konvencije, pa i onu NATURA 2000″, govori Pavlić za Bosnainfo.
Dakle, sve je već unaprijed odlučeno.
Džaba smo krečili
“Većina mojih prijatelja ekologa se slaže sa mnom da su ovu lokaciju odabrali po nacionalnom ključu da uvale otpad i psihološki strah jednoj narodnosti. Hrvati su ovdje u Pounju ispali kolateralna žrtva. Ionako je ovo kraj sa najvećim demografskim problemom, a i stanovništvo se intenzivno iseljava. Ovo čak više i nije politički problem, nego nacionalni. Džaba smo krečili”, mišljenja je naš sagovornik.
Kao što ste jednom pomenuli, kad nema komunikacije, šta nam ostaje – dizanje revolucije. Potpisujem. Ali, da li bi pomogli neki masovni protesti? I da li bismo mogli okupiti veliki broj ljudi? Hrvatska je izdvojila tri miliona za medijsku kampanju i reklamu, dok BiH još pije jutarnju kafu.
“Nema tu komunikacije. Sljedeće je dizanje revolucije, ali za to treba kritična masa. Te mase više u Pounju nema – otišla je trbuhom za kruhom u Europu. Agencija za zbrinjavanje tog otpada je pobijedila, iako je ta pobjeda Pirova pobjeda. Vrijeme će dokazati tko je bio u pravu, mada to tada neće više biti bitno. Ovakvim demografskim promjenama, ne vjerujem da će više biti ovdje ljudi. Možda tek sjenke mrtvih sela.
Bosna je u početku bila uključena prije 20 godina, no ne onaj dio uz granicu. Oni su se kasno probudili.
Ok, vratimo se na početak. Otkud baš Trgovska gora?
“Prvo je apsurd da je u početku lokacija bila Trgovska gora, mikrolokalitet selo Majdan. To je bila kao riječ struke: geologija, hidrologija, seizmologija, bla bla bla.
APSURDOLOGIJA se desila kasnije kad su za lokaciju izabrali vojarnu u Čerkezovcu koja je udaljena od Trgovske gore 15 do 20 km. Tu se nije moglo ni prismrditi jer je bila vojska, naoružane straže.
Onog trenutka kada je Ministarstvo obrane dalo ključeve vojarne Uredu za imovinu, prije nego oni dalje predaju Ministarstvu zaštite i okoliša, moja udruga je uputila dopis u kojem smo tražili da se vojarna da nevladinom sektoru, udrugama kako bismo, po uzoru na mnoge europske zemlje (Njemačka, Austrija), tu napravili mjesto gdje će se sastajati umjetnici, praviti međunarodne izložbe, kampovi, uzgoj zdrave hrane, mjesto kulture“, objašnjava aktivista.
Šta su vam odgovorili?
“Ignorirali su nas, mada bi po zakonu trebali odgovoriti na svaki dobiveni dopis, čak u propisanom roku. Oni su kao agencija nastavili po svome, no ovaj put možete u medijima naći kako Agencija podržava financijama ribolovce, zatim financira pregled mesa na trihinelozu, djeci u školi dijeli tablete (multimediju)… Da je ta stvar sa otpadom tako dobra, čemu onda podilaženje lokalnom stanovništvu?!”, kategoričan je Pavlić.
Zašto ste odustali?
“Kao aktivist doživio sam poraz jer nisam imao dostojnog protivnika. Imao sam vještine i sve argumente da opovrgnem tvrdnje o idealnoj lokaciji za radioaktivni otpad, međutim, nisam igrao prljavo kao što je to radio moj protivnik. To je gotova stvar. Smiješno je što političari uvijek ovaj problem iskoriste za svoj rast, pa je tako i njih nekoliko u Hrvatskoj otišlo u Sabor. Danas su se sakrili u mišje rupe, postigli svoje interese i privatnu korist i sad šute.
Uglavnom, iscrpio sam sve one legalne načine kako bih samo komunicirao s njima. Kada sam se obratio u Beču Agenciji za nuklearnu sigurnost tražeći informacije o odlagalištu u Hrvatskoj, uputili su me na Agenciju u Hrvatskoj. Na kraju sam odustao. To je to!”, zaključuje Daniel Pavlić za Bosnainfo.