U početku je slikala za svoju dušu i potajno maštala da jednog dana sa izložbama svojih djela počne „špartati“ širom svijeta.
-Onda kada sam se najmanje nadala moj san se počeo ostvarivati. Ono što slikam to i živim. Kao i svako ko nešto stvara plašila sam se rakcija publike. No, sudeći po pozitivnim kritikama mojih djela mogu reći da nisam pogriješila što sam, uz sav otpor moje porodice, izabrala ovaj čarobni posao. Idemo dalje. Svako od nas treba slijediti svoju strast, nikada ne treba odustajati od djeteta u sebi. Treba uvijek biti svoj. Nije važno da li se to nekom sviđa ili ne. Najbitnije je da sami budete zadovoljni sobom. Ako to jeste onda ste uistinu sretni. Sretni ste onda kad nešto radite svom dušom, kada u posao i sve drugo što se radi, unosite strast, ljubav i kreativnost, unosite cijeloga sebe. Bez toga nema ni užitka ni umjetnosti. A ja, uistinu, u slikanju uživam.
Njene slike odišu prepoznatljivim i jedinstvenim stilom u okviru kojeg se igra sa jasnim i jakim bojama i različitim geometrijskim oblicima. Svoje unutrašnja stanja bojama pretače u vrlo dopadljive slike kojima uljepšava realnost, a koje malo koga ostavljaju ravnodušnim.
O izložbama u mjestu u kojem živi kaže:
-Svakog autora, pa i mene, obuzima neki strah kada svoja djela treba izlagati sudi javnosti čaršije u kojoj živi. Međutim, pozitivne kritike onih koji dođu da vide ono što sam „šarala“ po platnu razbiju taj strah i učine me, uistinu, sretnom. Njihove „kritike“, „kritike“ moje raje, draže su mi od pohvala bilo kojeg likovnog stručnjaka negde u Parizu, Londonu ili bilo kojem drugom kraju svijeta. (E. M.)