Često upotrebljava teze za koje, vjerovatno, ni sam ne zna šta znače. Počesto vrijeđa prostački, ili što bismo mi u Bosni rekli – u stilu kočijaša – kaže Tahirović.
Navodi da je Milanović na obilježavanju akcije “Oluja” iznio tezu o oslobađanju Bihaća, koji bi, kako je rekao predsjednik Hrvatske, “bio druga Srebrenica”.
– Često puta govori kako je Hrvatska primila prevashodno Bošnjake izbjegle 1992. godine. Sve ovo dobrim je dijelom i istina i zaista je Republika Hrvatska 1992. godine primila između ostalih i izbjeglice Bošnjake, o kojima se brinula Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj, uz veliku podršku islamskih zemalja, od čega je nemalu korist imala i Republika Hrvatska – govori Tahirović.
Prema njegovim riječima, tačno je da je Republika Hrvatska pomogla Bosni i Hercegovini u oslobađanju i deblokadi, ali prevashodno u okviru oslobađanja svoje teritorije. Dakle, dodaje naš sagovornik, u svakom potezu Hrvatska je prevashodno imala vlastiti interes, a posljedice toga su i pomoć Bosni i Hercegovini.
A kada je Bosna i Hercegovina pomagala Hrvatskoj, ističe, tada nije bilo bosanskog interesa.
Tahirović naglašava da se 1991. godine, početkom rata u Republici Hrvatskoj, veliki broj Hrvata u pograničnom dijelu oko Cetingrada, Slunja, Plitvičkih jezera, pa sve do Korjenice i Udbine, našao u nezavidnom položaju usljed okupacije i proglašenja tzv. SAO Krajine.
Veliki broj tih Hrvata, pojašnjava Tahirović za Bosnainfo, utočište je našao upravo u bihaćkoj regiji – Bihaću, Cazinu, Velikoj Kladuši. I bili su prihvaćeni bez bilo kakvog interesa.
– Kasnije smo čak po tadašnjem zakonu činili krivično djelo, jer smo sa naših ličnih dokumenata skidali naše fotografije i stavljali fotografije izbjeglih Hrvata kako bi mogli preći na slobodnu teritoriju u Republiku Hrvatsku. Naravno, većina tih Hrvata je i danas beskrajno zahvalna.
Ovo govorim kako bih pojasnio bosanski/krajiški merhamet bez interesa, za razliku od onog državnog/hrvatskog, u kojem je interes bio u prvom planu.
Također, po izbijanju sukoba ARBiH i HVO na prostorima pod kontrolom ARBiH, i dalje je egzistirao HVO, dok su na teritoriji pod kontrolom HVO-a svi pripadnici TO i ARBiH završili u logoru – zaključuje Tahirović u razgovoru za Bosnainfo.