Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić tokom nedavne posjete Sajmu naoružanja u Abu Dhabiju izjavio je da će njegova zemlja potpisati prvi ugovor s Ujedinjenim Arapskim Emiratima o kupovini dronova samoubica. Srbija, inače, izvozi u Emirate samohodnu haubicu Nora B-52, čije granate tuku ciljeve na udaljenosti većoj od 70 kilometara, a Vučić je dodao da oni žele proizvesti oružje koje bi ličilo na američki artiljerijski raketni sistem himaras koji je doniran za obranu Ukrajine.
Ove srbijanske nabavke i planovi podsjetili su na već pomalo zaboravljeni Sporazum o subregionalnoj kontroli oružja u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji koji je potpisan 1996. u Firenci, a inoviran 2014. godine u Baselu. Kako to funkcionira?
Deplasirana kontrola oružja
Sporazum iz Firence je primjer uspješnog prevladavanja poslijeratnog nepovjerenja u regiji, a to su iskustva koja se mogu prenositi i drugim zemljama i regijama koje prolaze kroz postkonfliktno razdoblje. Tada su određeni limiti za pet kategorija konvencionalnog oružja: tenkove, oklopne transportere, topove, borbene avione i jurišne helikoptere. Formalnopravno, taj dokument još je na snazi, ali se proteklih godina štošta promijenilo kako u državama potpisnicama, tako i u opsegu i vrsti njihovog konvencionalnog oružja, s tim što sada neke od tih država imaju i raketne sisteme koji nisu bili predmet ovog sporazuma. Sada više niko ne razmišlja o broju ili samo o broju oružja, nego se više gleda na kvalitet i suvremenost naoružanja i na to koliko koje može biti prijetnja miru.
Valja podsjetiti da su tada uspostavljeni limiti po uzoru na ranije prihvaćeni dokument o ograničenju naoružanja od Atlantika do Urala, poznat kao Conventional Armed Forces in Europe (CFE). Neke zemlje u regiji su ozbiljno modernizirale svoje arsenale, neke su akcenat stavile na pristup kolektivnom sistemu sigurnosti i pristupile NATO-u, neke su vojno neutralne, a BiH, zbog opstrukcija iz Republike Srpske, prvo mora da sačuva svoju vojsku, pa tek onda da je unapređuje.
Kad se sve ovo sagledalo, nije preostalo ništa drugo nego da se mijenja deplasirani dokument, pa su prije devet godina u spomenutom švicarskom gradu tadašnji šefovi diplomatije Zlatko Lagumdžija (BiH), Igor Lukšić (Crna Gora), Vesna Pusić (Hrvatska) i Ivica Dačić (Srbija) potpisali Regionalni sporazum o kontroli naoružanja.
Prošle godine na poligonu Manjača kod Banje Luke održana je netipična vježba Bataljonske grupe lake pješadije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Netipična, jer su je ocjenjivali strogi inspektori iz NATO-a i ispit je položen odličnom ocjenom. Ova formacija od 800 ljudi prethodno je uspješno prošla tri nivoa ocjenjivanja – SEL-1 i SEL-2 (ocjenjivači su bili iz OSBiH) i NEL-1 (ocjenjivač iz NATO-a i partnerskih zemalja). Do sada nijedna zemlja koja nije u NATO-u nije deklarirala ovako obimnu jedinicu kao mi, a trenutno je 20 zemalja uključeno u ovaj program.
Koncept operativnih sposobnosti je program kojim se izgrađuju, dostižu i verificiraju interoperabilnost i operativna sposobnost deklariranih jedinica za sudjelovanje u operacijama koje vodi NATO. Uspješnom realizacijom ocjenjivanja Oružane snage BiH se pridružuju bazi snaga ove alijanse koja broji više od 13.000 vojnika iz 15 partnerskih zemalja, raspoloživih za buduće mirovne operacije širom svijeta, kao i za učešće ne samo u NATO-ovim nego i misijama Evropske unije i Ujedinjenih naroda. Tako su naši vojnici zvanično rame uz rame s kolegama iz najrazvijenijih vojski svijeta, spremni za djelovanje u svrhu mira..
Njime se kontrola naoružanja s OSCE-a prebacila na ove četiri zemlje koje međusobno vrše uvid u to koliko i kakvog oružja svaka od njih ima. Prijenos odgovornosti ne znači potpuno povlačenje međunarodne zajednice u nadzoru naoružanja, koja će pružati podršku, umjesto voditi ovaj proces. Oružje se povremeno nadzire, ali kako izgleda, sve se svelo na ispunjavanju forme, a ne suštine i zbog toga je vrlo teško dobiti tačnu informaciju o regionalnom balansu u naoružanju.
Srbija i s NATO-om i s Rusima
Republika Srbija je proklamirala vojnu neutralnost, ali je to opredjeljenje vrlo upitno zbog više razloga. Ova država ima stalnu misiju pri NATO-u u Bruxellesu i ima više vojnih vježbi s tim savezom nego BiH. Srbijanski vojnici sudjeluju i u “vojnim igrama” s Rusima na njihovom i domaćem terenu. Svaka od ovih strana misli da im je Srbija, sa svakom novom vježbom, sve bliža.
Liderima u Beogradu ne pada na pamet nikakva demilitarizacija, nego nastoje da svoju vojsku što bolje naoružaju i opreme. Prošle godine završen je petogodišnji ciklus modernizacije Vojske Srbije u kojem su bila tri glavna puta snabdijevanja – domaća proizvodnja, uvoz i donacije.
Osim donacija i kupovine oružja od Rusije, srbijansko rukovodstvo se orijentira i na sredstva zapadnog porijekla, pa su nabavljene francuske rakete Mistral 3 dometa 7,5 kilometara, a kupiće se i 12 novih borbenih aviona Rafal.
Najsloženiji sistemi naoružanja su uvezeni i to 30 moderniziranih lovačkih aviona MIG-29, helikoptera i borbenih bespilotnih letjelica, šest protivzračnih sistema malog dometa, potreban broj sistema srednjeg dometa, dva radara velikog dometa, streljačko naoružanje i oprema za specijalne jedinice, kao i više stotina optoelektronskih sistema, što pokazuje kao jedan od ključnih sistema vojne tehnike, više hiljada savremenih radiouređaja itd. To je dovelo do skoka ključnih sposobnosti vojske. Naprimjer, sposobnost zaštite zračnog prostora je višestruko uvećana, kao i potencijali protivzračne obrane nabavkom sistema srednjeg dometa do 100 kilometara.
Kad je riječ o donacijama, u posljednjih pet godina Srbija je dobila 84 komada oklopnih borbenih vozila, tenkova, borbenih izviđačkih vozila, borbenih patrolnih vozila putem ruske i američke donacije. S prethodno isporučenim donacijama, to je 105 komada takvih vrsta složenih borbenih sistema. Također, dobijeno je i 29 teških inženjerijskih mašina iz Amerike i Kine, medicinska, ronilačka i nastavna oprema, i drugo.
Odbrambena industrija Srbije ima 17 poduzeća s oko 13.000 zaposlenih. Zastava oružja iz Kragujevca je danas ne samo najstarije već i najuspješnije poduzeće obrambene industrije u Srbiji. Inače, sve ove tvornice proizvode i izvoze više od 150 tipova borbenih sredstava – od jednostavnih do najsloženijih sistema, a izdvajaju se samohodna haubica Nora, raketni sistem Tamnava i pješadijsko borbeno vozilo Lazar.
Osim donacija i kupovine oružja od Rusije, srbijansko rukovodstvo se orijentira i na sredstva zapadnog porijekla, pa su nabavljene francuske rakete Mistral 3 dometa 7,5 kilometara, a uz ruske MIG-ove 29 kupiće se i 12 borbenih aviona Rafal i oni će biti novi, za razliku od polovnih, koje je naručila Hrvatska.
Zanimljivo je da Republika Srbija tvrdi da se naoružava da bi jačala obrambenu moć, kao da joj, kao vojno neutralnoj državi, prijeti opasnost od nekoga, a istina je da je ona, osim s Hrvatskom, u relativno dobrim odnosima sa svima u regiji, pa i sa članicama NATO-a. Enormno se naoružavajući, Srbija ne vodi računa o tome kako će se to odraziti na susjede, posebno na Bosnu i Hercegovinu, tim prije što bh. građani još nisu zaboravili agresiju koja je 90-ih dolazila preko Drine – iz Novosadskog i Užičkog korpusa i Drinske divizije Vojske Jugoslavije koja je, poslije ukidanja JNA, formirana 19. maja 1992.
Hrvatska čeka Rafale
Za Republiku Hrvatsku karakteristično je dugo zaostajanje u moderniziranju oružanih snaga, tako da je većina postojećeg naoružanja i opreme vrlo stara, puno korištena i raznolika po porijeklu, pa je logistika za nju izuzetno ozbiljan problem. Bilo je i ranije onih u Saboru i Vladi koji su, znajući šta to znači, ukazivali na potrebu da se iz proračuna više novca planira za vojsku, ali se uvijek ispriječilo nešto prioritetnije (bolnice, škole ili putevi) i ostalo je na statusu quo, pišu BH Dani.
Kad je 2009. Hrvatske ušla u NATO, morao se okrenuti list. Sada se modernizacija odvija s osloncem na saveznike, čime se dolazi i do rabljene vojne opreme pristojnog kvaliteta, što je velika promjena u odnosu na ranije. Međutim, tek od ove godine RH će, kao što predviđaju pravila NATO-a, izdvajati dva posto od bruto društvenog proizvoda za vojsku.
Kad se MIG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva krajem prošle godine iznenada srušio na području zapadne Slavonije, to je bila još jedna potvrda da su ovi borbeni avioni zastarjeli i da su više za muzeja nego za kontrolu zračnog prostora Republike Hrvatske. Nažalost, kad još nema boljih, i ovi moraju letjeti. S tim u vezi, umirovljeni vojni pilot Ivan Selak dao je zanimljivu izjavu o tome “da nije bitno je li avion novi ili stari, već je li ispravan ili nije”, a ovom što se srušio pokvario se motor i neće biti teško utvrditi uzrok pada jer je ostao čitav njegov rep, gdje se nalazi crna kutija koja registrira sve parametre leta i rada motora. Dakle, MIG-ovima 21 će se morati letjeti i 2023, možda i koji mjesec više.
EUFOR garant mira
Bosna i Hercegovina zaostaje u naoružanju za susjedima, ali za razliku od njih, ima jednu veliku prednost. To je EUFOR, u kojem je danas 1.100 vojnika iz 30 zemalja. Snage Evropske unije u BiH su garant njene stabilnosti i sigurnosti, a naša zemlja ostaje posvećena očuvanju stabilnog okruženja za sve njene građane, kao i doprinosu međunarodnom miru. U tom kontekstu veliku važnost ima potpisani novi Ugovor o suradnji i obuci za 2023. godinu između EUFOR-a i Oružanih snaga BiH, posebno sa PSOTC-om, Centrom za obuku za sigurnosne operacije. EUFOR preventivno djeluje i svojim prisustvom odvraća od narušavanja sigurnosti i sukoba niskog intenziteta, a kako bi reagirao u određenim okolnostima, to se jednom godišnje uvježbava na multinacionalnoj vježbom Brzi odgovor u oba entiteta..
Republika Hrvatska od Francuske je za milijardu i 100 miliona eura kupila 12 rabljenih aviona, deset jednosjeda i dva dvosjeda. Nijedan od njih nije stariji od 10 godina, a trebalo bi sukcesivno da dolaze od 2024. godine. Stručnjaci smatraju da je njihova najveća prednost obavljanje širokog spektra borbenih aktivnosti istovremeno, bez obzira na vremenske uvjete i doba dana.
Hrvatska je druga zemlja Evropske unije nakon Grčke koja kupuje Rafal. Time je učinila golem skok u obrambenoj sigurnosti i dostići će razinu kakvu nikad nije imala. Upućivanje u Francusku pilota i zrakoplovno-tehničkog osoblja, ukupno njih oko 90, na obuku provodit će se u nekoliko grupa da bi bili spremni za prihvat ovih aviona
Prošle godine Vlada Republike Hrvatske donijela je odluku o kupovini američkih borbenih vozila Bradley, s gusjeničnim pogonom, u koje može stati tročlana posada sastavljena od zapovjednika, vozača i nišandžije i na bojno polje može prevesti sedam potpuno opremljenih vojnika. Primarno naoružanje Bradleyia je top 25 mm tM242 koji može ispaliti 200 granata u minuti.
Za potrebe Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže, grade se obalni patrolni brodovi. Inače, Hrvatska vojska već duže vrijeme koristi različite vrste besposadnih letjelica, pa se i u tom području kontinuirano prate trendovi za buduće opremanje ovim sredstvima.
BiH u zaostajanju
Dok se Srbija i Hrvatska naoružavaju, Bosna i Hercegovina u tom pogledu tapka u mjestu, a njene Oružane snage jedva preživljavaju. Za sada je BiH u strategijskom debalansu u odnosu na susjede i nema moderna borbena sredstva za efektivno odvraćanje od bilo kakve sigurnosne prijetnje.
Zbog nedostatnog godišnjeg vojnog proračuna, Oružane snage BiH, sve i da bi htjele, ne mogu sudjelovati u trci u naoružavanju koja se nameće u regiji. Ali, osim naoružanja i vojne opreme, treba cijeniti i moral, te obuku, a slabije opremljene, ali dobro uvježbane Oružane snage BiH sudjeluju u mirovnim misijama u svijetu rame uz rame s mnogo moćnijim vojskama. Ipak, razlike u količini i kvalitetu oružja između zapadnobalkanskih oružanih snaga su očite.
Najveći dio naoružanja i vojne opreme Oružanih snaga BiH je iz donacija prijateljskih zemalja manje-više od Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Turske.
Čim je 2006. formiran OSBiH, Amerikanci su nam donirali 45.000 automatskih pušaka M-16 s municijom kalibra 5,56 i tim puškama se koriste pripadnici tri pješadijske brigade i brigade za podršku. Prije dvije godine donirana su nam američka višenamjenska motorna vozila Humvei (točkaši) i to pet u sanitetskoj varijanti, tri oklopljena, tri djelimično oklopljena M-1152A1, te tri u komandnoj varijanti. Ovim je upotpunjena američka donacija od 24 vozila Humvee, isporučena 2017. i 2019. godine, u ukupnoj vrijednosti od oko devet miliona dolara.
Zbog nedostatnog godišnjeg vojnog proračuna, Oružane snage BiH, sve i da bi htjele, ne mogu sudjelovati u trci u naoružavanju koja se nameće u regiji
Oružane snage Bosne i Hercegovine trenutno raspolažu sa 42 helikoptera, među kojima su četiri nova Bell UH-1H-II huey II koje su Sjedinjene Američke Države donirale BiH krajem prošle godine. Posade 2. helikopterskog skvadrona u Rajlovcu kod Sarajeva u potpunosti su prošle obuku na ovim letjelicama. Trenutno traje obuka posada 1. helikopterskog skvadrona koji je smješten na aerodromu Mahovljani kod Banje Luke. U eskadrili su i tri francuske Gazele SA-341 i četiri američka UH-1H starija više od 30 godina, od kojih su neki u upotrebu ušli u vrijeme Vijetnamskog rata sredinom prošlog stoljeća. Preostalih 35 helikoptera su Mi-8, proizvedeni u bivšem Sovjetskom savezu, i svi će biti otpisani. A stari ruski helikopteri, čiji su resursi istekli budući da im se remontom nije mogla produžiti upotreba, otpisani su.
Državni proračun Bosne i Hercegovine za 2021. i 2022. godinu nije usvojen zbog blokade državnih institucija koje se finansiraju na temelju kvartalnih odluka Vijeća ministara BiH o privremenom finansiranju. Zbog toga nema ni novih ulaganja u modernizaciju Oružanih snaga, a nije ni moglo biti kad je, naprimjer, za vojsku bilo namijenjeno oko 140 miliona eura. Taj novac se uglavnom trošio na plaće, smještaj i putne troškove vojnika i uposlenika Ministarstva obrane BiH, te tekuće troškove poput goriva, loživog ulja za zagrijavanje kasarni i slično, pišu BH Dani.