Otkako znamo za sebe, ljude zanima koliko dugo mogu živjeti i što određuje zdrav i dug život. Još su Platon i Aristotel raspravljali i pisali o starenju prije više od 2.300 godina. Međutim, potraga za razumijevanjem tajni koje stoje iza iznimne dugovječnosti nije laka. Uključuje razotkrivanje složenog međudjelovanja genetske predispozicije i čimbenika načina života te kako oni međusobno djeluju tkom života osobe, piše Science Alert.
Studija koja je nedavno objavljena u GeroScienceu otkriva neke uobičajene biomarkere, uključujući nivoe holesterola i glukoze, kod ljudi koji žive nakon 90 godina.
Starci i stogodišnjaci odavno su predmet intenzivnog interesa naučnika jer nam mogu pomoći da shvatimo kako živjeti dulje, a možda i kako stariti u boljem zdravlju. Do sada su studije o stogodišnjacima često bile malog opsega i usredotočene na odabranu grupu, na primjer, bez da se u obzir uzimalo stogodišnjake koji žive u staračkim domovima.
Ogroman skup podataka
Najveća studija do sada uspoređuje profile biomarkera mjerene tokom života među iznimno dugovječnim ljudima i njihovim kraće živućim vršnjacima. Znanstvenici su usporedili profile biomarkera ljudi koji su preživjeli 100. godinu života i njihovih vršnjaka kraćeg životnog vijeka te istražili vezu između profila i šanse da postanu stogodišnjaci.
istraživanje je obuhvatilo podatke 44.000 Šveđana koji su prošli procjenu zdravlja u dobi od 64 do 99 godina – oni su bili uzorak takozvane skupine Amoris.
Ti su sudionici zatim praćeni kroz podatke iz švedskog registra do 35 godina. Od tih ljudi 1.224 ili 2,7 posto doživjelo je 100 godina. Velika većina (85 posto) stogodišnjaka bile su žene.
Uključeno je dvanaest biomarkera temeljenih na krvi povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i potencijalnom pothranjenošću i anemijom. Sve je to povezano sa starenjem ili smrtnošću u prethodnim studijama.
Biomarker povezan s upalom bila je mokraćna kiselina – otpadni proizvod u tijelu uzrokovan probavom određene hrane.
Također su pogledali markere povezane s metaboličkim statusom i funkcijom, uključujući ukupni holesterol i glukozu te one povezane s funkcijom jetre, kao što su alanin aminotransferaza (Alat), aspartat aminotransferaza (Asat), albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (Alp) i laktat dehidrogenaze (LD).
Promatrali su kreatinin, koji je povezan s radom bubrega te željezo i ukupni kapacitet vezanja željeza (TIBC), koji je povezan s anemijom. Konačno, istražili su albumin, biomarker povezan s prehranom.
Nalazi
Otkriveni je da su oni koji su doživjeli stoti rođendan imali niže razine glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od svoje šezdesete nadalje. Iako se srednje vrijednosti nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i nestogodišnjaka za većinu biomarkera, stogodišnjaci su rijetko pokazivali ekstremno visoke ili niske vrijednosti.
Na primjer, vrlo je mali broj stogodišnjaka ranije u životu imao razinu glukoze iznad 6,5 ili nivo kreatinina iznad 125.
Za mnoge biomarkere, i stogodišnjaci i nestogodišnjaci imali su vrijednosti izvan raspona koji se u kliničkim smjernicama smatra normalnim. To je vjerovatno zato što su ove smjernice postavljene na temelju mlađe i zdravije populacije.
Kada su naučnici istraživali koji su biomarkeri povezani s vjerovatnošću da se dostigne 100, otkrili su da svi osim dva (alat i albumin) od 12 biomarkera pokazuju povezanost s vjerovatnošću da se navrši 100. To je bilo čak i nakon što smo uzeli u obzir dob, spol i teret bolesti .
Ljudi u najnižoj od pet grupa za nivo ukupnog holesterola i željeza imali su manje šanse da dođu do 100 godina u poređenju s onima s višim nivoima. U međuvremenu, ljudi s višim nivoom glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i markera za funkciju jetre također su smanjili šanse da postanu stogodišnjaci.
Apsolutno gledano, razlike su bile prilično male za neke od biomarkera, dok su za druge razlike bile nešto značajnije.
Za mokraćnu kiselinu, na primjer, apsolutna razlika bila je 2,5 postotnih bodova. To znači da su ljudi u skupini s najnižom razinom mokraćne kiseline imali 4 posto šanse da navrše 100 godina, dok je u skupini s najvišom razinom mokraćne kiseline samo 1,5 posto doživjelo 100. godinu.
Čak i ako su razlike koje su otkrivene općenito prilično male, one sugeriraju potencijalnu vezu između metaboličkog zdravlja, prehrane i iznimne dugovječnosti.
Studija ne dopušta nikakve zaključke o tome koji su čimbenici životnog stila ili geni odgovorni za vrijednosti biomarkera. Međutim, razumno je misliti da faktori kao što su prehrana i unos alkohola igraju ulogu. Praćenje vrijednosti vaših bubrega i jetre, kao i glukoze i mokraćne kiseline kako starite, vjerovatno nije loša ideja.
Ipak, i slučajnost vjerojatno igra ulogu u nekom trenutku u dostizanju izuzetne dobi. Ali činjenica da se razlike u biomarkerima mogu uočiti dugo prije smrti sugerira da bi geni i stil života također mogli igrati ulogu, piše Science Alert.