Retrovizor

Širom države nicali su tajni gradovi sa stanovnicima bez identiteta. Nije ih bilo na kartama, o njima se nije pričalo

Dok je bio globalna supersila, Sovjetski Savez razvio je do savršenstva proceduru čuvanja državnih tajni, kako od međunarodne zajednice tako i od vlastite javnosti.

FOTO: SCREENSHOT/TWITTER
FOTO: SCREENSHOT/TWITTER

Poginuo astronaut? Ma, nije. Nuklearna katastrofa? O čemu pričate? Neke od tih tajni bile su baš jako velike. Velike kao čitavi gradovi.

Uz pomoć strogo kontroliranih medija, prijetnji zatvorom i, naravno, KGB-a, SSSR je učinio sve što je mogao kako bi osigurao da ljudi ne znaju više nego što Kremlj smatra da im je nužno. Ali, ni za neke od stanovnika nije se znalo da postoje jer su živjeli u “nepostojećim” gradovima na “nepostojećim” adresama.

Jedan od najfascinantnijih načina na koji je komunistička vrhuška zaustavila protok informacija bila je izgradnja čitavih tajnih gradova, od kojih je svaki imao svoju posebnu namjenu, uključujući nuklearno istraživanje i proizvodnju biološkog oružja. Ti su tajni gradovi desetljećima bili potpuno skriveni od svijeta – nisu se pojavljivali na kartama, o njima se nije pričalo i posjetitelji im nikad nisu mogli pristupiti bez izričitog dopuštenja vlade.

Ti gradovi nisu jedinstveni samo za Rusiju odnosno bivši Sovjetski Savez. Zatvorenih gradova iz kojih se može ući i izaći samo uz posebne dozvole, ima i u Sjedinjenim Američkim Državama, te u nekim evropskim državama, poput Ukrajine, a posljednjih godina ima sve više informacija i o izgradnji ovakvih naselja u Kini.

ZAŠTO? ZATO

Službeni naziv za ove tipove naselja je ZATO, ruska kratica koja znači “zatvorene administrativne teritorijalne jedinice”. A kako bi život de facto u logoru njihovim žiteljima bio malo podnošljiviji, tako odsječenima od ostatka goleme države, ti su gradovi bili jedina mjesta u Sovjetskom Savezu koja su imala pristup zabranjenoj robi, uključujući uvezenu hranu, pa čak i odjeću iz inozemstva. U doba kad su traperce u SSSR-u bile “luksuzna” roba, bila je to ipak značajna “kompenzacija”.

Kada se SSSR raspao i njegove konstitutivne republike postale neovisne, mnogi od tih ZATO-va otkriveni ili deklasificirani. No, neki od njih, posebno oni u samoj Rusiji, i dan danas imaju svoju izvornu namjenu, iako su sada poznati kao tek “zatvoreni gradovi” jer njihovo postojanje više nije tajna, a pretpostavlja se da ih ipak ima još nekoliko koje tek treba otkriti.

FOTO: SCREENSHOT/TWITTER
FOTO: SCREENSHOT/TWITTER

Evo samo nekoliko najzanimljivijih sovjetskih tajnih gradova, među kojima su, primjerice, sumorni, arktički rudarski grada s kiselim kišama, kao i onaj koji se može “pohvaliti” kao jedna od najradioaktivnijih lokacija na Zemlji.

U posljednjoj akcijskoj sceni filma “Tenet”, velika, spektakularna bitka vodi se u napuštenom sibirskom zatvorenom gradu zvanom Stalsk-12. Iako to ipak nije stvarno mjesto, ime koje su mu scenaristi dali ima svoju logiku koja proizlazi iz stvarnosti – većina tajnih gradova bila je dobila broj na kraju svog navodnog imena, što je često bilo samo ime drugog, obližnjeg grada, kako bi se dodatno maskiralo njihovo postojanje.

Tako je današnji grad Ozersk ranije bio Čeljabinsk-65, a još ranije Čeljabinsk-40. Brojevi su karakteristični za sve zatvorene gradove u Rusiji i predstavljaju neku vrstu “poštanskog koda”, uz ime najbližeg “stvarnog” grada. Stanovnici u svojim osobnim dokumentima nisu imali prave adrese, već izmišljene adrese i ulice u prvom većem “postojećem” gradu. Tako bi im, ako bi neko od njih možda i uspio pobjeći na Zapad, bilo gotovo nemoguće dokazati svoj identitet.

Na američkom YouTube kanalu Megaprojects predstavljeni su neki od tih gradova koji su, doista, bili jedinstveni megaprojekti, zajedno s proizvodnim pogonima i rudnicima uz koje su podignuti.

NA GRADILIŠTU 40.000 LOGORAŠA

Čeljabinsk-40 osnovan je 1947. na početku Hladnog rata, a izgradilo ga je 40.000 zatvorenika gulaga. I to ne bilo kojih zatvorenika. Zbog najstrože povjerljivosti među njima nje smjelo biti njemačkih ratnih zarobljenika, Ukrajinaca niti najnasilnijih kriminalaca. Ali, kako je potražnja za radnom snagom bila jako velika, a rokovi kratki, ta se pravila nisu uvijek poštovala. Nakon završetka, u grad su naseljene obitelji radnika obližnje tvornice Majak, koja je postala jedna od prvih na svijetu gdje se proizvodio plutonij za atomske bombe.

Nakon što je tvornica bila spremna za početak proizvodnje, radnici su dobili zadatak da proizvedu što više fisibilnog materijala, onog od kojeg se može izazvati nuklearna fisija, kako bi SSSR mogao sustići Sjedinjene Države, koje su preuzele vodstvo u razvoju atomskog oružja.

Tako je prvih desetak godina Ozersk u potpunosti uložio svoje resurse u maksimiziranje proizvodnje i nije se stalo čak ni kad im je ponestalo podzemnih skladišta za otpad. Umjesto da zaustave proizvodnju dok se ne dovrši više spremnika, većinu su bacili u obližnju rijeku Teča na Uralu, kontaminirajući i nju i 40 naselja nizvodno.

Ta je praksa prekinuta tek kada su svi shvatili koliko je rijeka ubitačno radioaktivna i koliku opasnost predstavlja za desetke hiljada ljudi koji žive nizvodno. Ali, umjesto da pređu na odgovarajuću metodu odlaganja, samo su prešli na odlaganje otpada u mala, obližnja jezera.

Daleko najotrovnije od njih je jezero Karačaj, koje je poslužilo kao “savršeno” mjesto za odlaganje bilo kakvog otpada koji se smatra “prevrućim” za podzemne spremnike. Do 1990. godine izmjereno je da je jezero Karačaj toliko nevjerojatno radioaktivno da je stajanje blizu njega nešto manje od sat vremena bilo dovoljno da čovjek dobije smrtonosnu dozu zračenja. Od tada je ispunjeno hiljada betonskih blokova, ali rizik od kontaminacije podzemne vode uvijek će sijati strah u tom području.

No, koliko god ovo strašno zvučalo, to je ništa u usporedbi s onim što se dogodilo 1957. godine. Kao što je ranije spomenuto, tvornica plutonija Majak imala je jednu svrhu: producirati što više plutonija. Izgrađena je na brzinu, mnogi znanstvenici nisu bili toliko iskusni u tom području i mnoge sigurnosne mjere su zanemarene u korist maksimalne proizvodnje. Krajem septembra 1957., kada je pokvareni rashladni sustav neko vrijeme bio nepopravljen, naknadno nakupljanje topline uzrokovalo je eksploziju jednog od spremnika.

Spremnik koji je eksplodirao bio je podzemna “bačva” od nehrđajućeg čelika koja je sadržavala 80 tona visoko radioaktivnog tekućeg otpada. Unatoč tome što je bila zakopana osam metara ispod zemlje, eksplozija, ekvivalentna detonaciji od 70 tona TNT-a, razorila je zgradu iznad nje, izbacila 90 posto tekućeg otpada u zrak i stvorila golemi stup gustog dima koji se dizao više od kilometra u nebo. Ovaj stup radioaktivnog dima navodno je svjetlucao u crvenoj i narančastoj boji, a prašina je počela padati na sve radnike u tvornici.

Nekim čudom, većina radnika u tvornici nije sagledala svu žestinu eksplozije. Niko nije poginuo u neposrednoj eksploziji i svi su krenuli kući nakon posla, autobusima su se vratili u Čeljabinsk-40 – odjeće, kože i automobila prekrivenih radioaktivnim materijalom – šireći smrtonosne čestice u zatvoreni grad. Nakon što su znanstvenici primijetili porast radijacije, grad je baš totalno zatvoren, a sve je temeljito oribano na raznim kontrolnim točkama kako bi se izloženost svela na najmanju moguću mjeru.

Srećom, tvornica Majak namjerno je izgrađena niz vjetar od samog grada, tako da većina radioaktivnog dima nije krenula prema većini stanovništva. Ipak, oblak se odmaknuo stotinama milja od grada u drugom smjeru, na kraju se proširio na veliko područje planine Ural, izlažući otprilike 270.000 ljudi radioaktivnoj oborini. Hiljade farmi, rezervoara i polja bilo je toliko zagađeno da su morali biti uništeni ili napušteni, a od tada se pokazalo da oni koji su bili pogođeni imaju vrtoglavo visoke stope neplodnosti, raka i urođenih mana.

FOTO: SCREENSHOT/TWITTER
FOTO: SCREENSHOT/TWITTER

Zapadne su zemlje primijetile ovo iznenadno oslobađanje radijacije, a izvještaji o misterioznom incidentu obišli su svijet. Ne i kod kuće u SSSR-u, ali svi su samo pretpostavili da se radilo o nesreći pri testiranju nuklearnog oružja. A zbog same prirode zatvorenog grada, niko drugi u Sovjetskom Savezu nije imao pojma što se dogodilo. Na kraju, 18 godina kasnije, istina je izašla na vidjelo iz spisa disidenta, sovjetskog znanstvenika, Žoresa Medvedeva, koji je opisao incident i užasne posljedice poput kože žrtava koja im je otpadala s lica i ruku.

Nakon što je njegova priča provjerena, pokazalo se da je zapravo preuveličao mnoge jezive detalje o izloženosti radijaciji, ali srž njegovog prikaza katastrofe i onoga što ju je uzrokovalo potvrđena je kao istinita.

Taj je događaj kasnije nazvan Kištimska katastrofa, nazvana po još jednom obližnjem gradu, i do danas je ostala među tri najsmrtonosnije nuklearne katastrofe u povijesti, iza Černobila i Fukushime.

Moguće je da je tvornica Majak odgovorna za još jedno slučajno ispuštanje radijacije, ovaj put izotopa rutenij-106, i to 2017. godine, kada su male količine otkrivene iznad Evrope. Službeno, njihov izvor je nepoznat, ali i njemački i francuski istraživački timovi izvijestili su da mora potjecati iz planina južnog Urala, točno tamo gdje se nalazi tvornica Majak. Rusija to negira, no istraživačima nije bio dopušten pristup zatvorenom gradu, čak ni onima koji su Rusi.

Zanimljivo je da je, usprkos ovim užasnim iskustvima s nuklearnim materijalom, ili upravo zbog njih, Čeljabinsk-40 imao jedan od najviših životnih standarda u Sovjetskom Savezu do 1960-ih, s petodnevnim radnim tjednom, plaćenim slobodnim danima, pa čak i odmaralištem za najistaknutije radnike. U vrijeme kad je grad preimenovan u Čeljabinsk-65, očekivani životni vijek ondje je bio duži nego u ostatku zemlje, a u prosjeku su stanovnici posjedovali nekoliko puta više kućanskih aparata i automobila u usporedbi s prosječnim građanima izvan tog grada. Stoga, kada se 1989. glasalo hoće li ili ne grad ostati zatvoreno područje, velika većina bila je za to da ostanu u tom “zatvoru”. Bilo je tada, a i danas postoji, ponosa među radnicima zbog obavljanja tako važnog posla.

Danas je, rekosmo, ovaj grad poznat kao Ozersk. Zatvoreni grad više nema svoju izvornu svrhu proizvodnje plutonija, već se sada specijalizirao za recikliranje razgrađenog nuklearnog oružja i istrošenog goriva. Ima oko 80.000 građana, iako se njihov broj posljednjih godina smanjuje. I unatoč spomenutim betonskim blokovima, zagađeno jezero Karačaj i dalje je jedno od najradioaktivnijih mjesta na Zemlji.

ZIMA NE ODLAZI

Do sljedećeg zatvorenog grada valja se zaputiti daleko na sjever Rusije. Toliko sjeverno da se ulazi duboko u arktički krug, a ovdje, unutar kontinuirane zone permafrosta odnosno vječnog leda, nalazi se Noriljsk.

U ovom gradu zima u prosjeku traje od početka oktobra pa sve do maja, a gotovo dva od mjeseca traje polarna noć u kojoj ne vidite Sunca. Čak 240 dana u godini temperatura u gradu je u minusu, a snijeg prekriva tlo i do devet mjeseci. Jedino vrijeme kad je ponekad toplo je tokom kratkih, blagih ljeta, koja obično traju samo oko mjesec dana.

Zašto bi iko pri zdravoj pameti izgradio grad na takvom mjestu? Pa, ako mora biti tajan, ima li logičnijeg mjesta? Ali, to nje sve! Tu je prije više od 250 miliona godina, u erupcijama koje su bile među najvećima u posljednjih 500 miliona godina, izbačeno više od milijun kubičnih kilometara lave. Te su erupcije izbacile i ogromne količine raznih metala, bilo na površinu ili plitko ispod nje, čineći područje Noriljska metalurškim Eldoradom. Tlo je tamo krcato platinom, paladijem, kobaltom i bakrom, iako je daleko najzastupljeniji nikal – grad se nalazi na najvećim nalazištimaa nikla ikad otkrivenima na Zemlji.

Izgradnja Noriljska započela je 1940-ih s namjerom izgradnje goleme željezničke stanice za željezničku liniju u izgradnji, koja bi prelazila preko sjevernog Sibira. Od te pruge ipak se odustalo, ali Noriljsk se već počeo širiti jer su otkrivene goleme rezerve metala, pa se počeo pretvarati u rudarski grad. Baš kao i Čeljabinsk-40 odnosno Čeljabinsk, Noriljsk su izgradili logoraši iz gulaga, od kojih su većina bili Ukrajinci koji su bili uhićeni kao nacionalisti, ali i priličan broj muškaraca iz Latvije, Litve, Gruzije i Estonije, uhapšen zbog sličnih razloga u staljinističko doba. Većina njih bila je osuđena na 25 godina teškog rada, a, s obzirom na ledeni pakao u kojem će živjeti, ovo je za mnoge bila smrtna presuda.

Stoga su 1952. zatvorenici su organizirali masovni štrajk, koji je postao poznat kao ustanak u Noriljsku koji je ugušen nakon nekoliko mjeseci, a dotad je više od hiljadu logoraša ubijeno ili ranjeno, a ukupno je, prema sovjetskim arhivima, tokom izgradnje grada umrlo 16.806 zatvorenika, što od posljedica teškog rada, gladi ili hladnoće. Do 1956. grad je izgrađen u potpunosti, a Ministarstvo unutarnjih poslova odmah ga je zatvorilo.

Kako bi se podržao rastući grad i njegova industrija, izgrađena je željeznička pruga koja ga je povezivala s lukom Dudinka, gdje su mogli pristajati brodovi sa zalihama. Ova luka, zajedno s aerodromom izgrađenim zapadno, jedini su način da se dođe do Norilska. Ne postoji nijedna cesta ili željeznica koja ga povezuje s ostatkom Rusije. Jedine opcije su zračna luka ili putovanje brodom pa željeznicom, i to samo kada vrijenske prilike dopuštaju. To je dovelo do toga da građani Noriljska ostatak Rusije nazivaju “kopnom”, kao da su daleko na nekom otoku.

Tokom 60-ih i 70-ih, stanovništvo Noriljska je raslo kako je raslo njegovo gospodarstvo, a njegov važan strateški položaj tako daleko na sjeveru učinio ga je savršenom bazom za bombardere u slučaju da ikad zatrebaju brzo stići do Sjedinjenih Država. Iz godine u godinu otkrivano je više podzemnih nalazišta ruda, a rudarska industrija postala je jedna od najproduktivnijih u cijelom Sovjetskom Savezu. Obzor oko grada je prošaran desetinama tvorničkih dimnjaka.

Kada se SSSR raspao, rudarska industrija u privatizaciji pripala novoosnovanoj tvrtki Norilsk Nickel, koja je tokom idućih godina stekla prava na gotovo sve rudarske operacije u gradu. Ova tvrtka također posjeduje željeznicu do luke i zapošljava veliku većinu radnika u Noriljsku u gotovo svim sektorima.

Godine 2001. njegov je status zatvorenog grada donekle izmijenjen prilagođen – građanima Rusije i Bjelorusije slobodan je ulazak u grad, ali će svim strancima i dalje biti potrebna dozvola vlade. I tako, unatoč tome što je potpuno geografski izoliran, Noriljsk nije ni približno tajnovit kao drugi zatvoreni gradovi, vjerojatno zato što se u njemu ne bave nuklearnim istraživanjem, tako da se dosta zna o tome kako je živjeti u Noriljsku danas.

Pročitajte još

No, iako nema radijacije, reći za Noriljsk samo da je “zagađen” potcjenjivanje je sulude razine kontaminacije. To je daleko najzagađeniji grad u Rusiji, šest puta je zagađeniji od grada na drugom mjestu. Zbog neprestanih para od taljenja raznih ruda, neprestano je obavijen gustim smogom koji sadrži sumporni dioksid, čestice olova, nikla i razne radioizotope. Jedan izvještaj procjenjuje da se svake godine u zrak ispusti čak četiri tone metala. U zraku ima toliko teških metala da se sada smatra isplativim rudariti površinsko tlo koje je upilo toliko zagađivača iz dima.

Takozvana “Mrtva zona”, područje koje okružuje grad, toliko je zagađeno smogom i kiselom kišom da nijedna biljka ne može rasti, pogled na mrtva stabla seže daleko u svim pravcima. A to nije samo tanki prsten oko grada. Pojas potpunog uništenja prirode širok je 30 kilometara, a kisele kiše zahvatile su područje veličine Njemačke .

Kao da to nije dovoljno loše, 2016. godine na društvenim su se mrežama počele pojavljivati ​​slike kako obližnja rijeka Daldikan postaje krvavo crvena. Norilsk Nickel isprva je demantovao da je to njihova krivnja, ali je bilo prilično jasno da je to rezultat ilegalnog odlaganja otpada, za što se tvrtku optužuje još od njezina osnivanja.

Sam Vladimir Putin nekoliko je puta posjetio Noriljsk i zaprijetio velikim kaznama ako se situacija ne popravi pa je pod pritiskom takvog autoriteta Norilsk Nickel ipak napravio neka poboljšanja, piše Slobodna Dalmacija.

Prihvati notifikacije