Torlaković, koji je slovio za jednog od žestokih momaka sarajevskog podzemlja, likvidiran je brutalno, podmetanjem eksplozivne naprave ispod sjedišta njegovog automobila marke BMW.
Iako je prošlo 19 godina, egzekutori i naručioci Torlakovićevog ubistva nikada nisu otkriveni.
“Ja sam jedan od organizatora Zelenih beretki. U ratu sam bio komandant vojne policije Stari Grad. Svojim novcem sam naoružavao moju jedinicu – Bosnu 601. Tri puta sam ranjavan i invalid sam 60 posto. U rat sam, kao i moja braća, ušao bez ikakvog interesa.
Prva žrtva rata podzemlja
Niti sam šta tražio, niti sam dobio od države (osim stana i radnje u Općini Stari Grad, u kojoj je počeo i završio svoje ratovanje, prim. aut.). Branio sam ovaj grad, a sad da ga terorišem. Imao sam nekih prijava, a nemam veze sa reketom i organiziranim kriminalom.” – izjavio je Taib Torlaković
Donosimo tekst objavljen u magazinu BH Dani 2004. godine nekoliko dana nakon tog ubistva, a koji govori o posljednjima satima života Taiba Torlakovića, i s kim ih je proveo…
Rat u sarajevskom podzemlju. Prva žrtva, Taib Torlaković (37), poginuo je u nedjelju, 18. 1. 2004., rano ujutro, nakon eksplozije naprave podmetnute u automobil koji je vozio.
Zbog profesionalnog načina na koji je sve izvedeno, strah se uvukao u mnoge, kako zbog pitanja “ko je sljedeći?”, tako i zbog činjenice da je sukob sarajevske mafije počeo ličiti na one beogradske od prije nekoliko godina.
U Sarajevu je nakon ovog događaja sve dignuto na noge: kantonalni i federalni MUP, kao i federalni i kantonalni tužioci, no – rezultata njihovog rada zasad nema. Iako je u gradu pojačana kontrola, na ulice izvedena sva raspoloživa policija, te se u istragu uključio i EUPM, koji je policajcima, napokon, nakon njihovih dugogodišnjih zahtjeva, dozvolio da nose oružje – sarajevske ulice nakon prvog mraka su puste.
Nakon što se saznalo da je Ramiz Delalić Ćelo, koji se skriva u Istanbulu, došao u sukob sa bracom Gaši – Azizom i Muhamedom Alijem – jer je čuo da “teroriziraju” grad, njegov rejting među “sarajevskom rajom” opet je naglo porastao, dok su Gašiji počeli gubiti upravo ono za šta su se godinama borili – ugled.
Naime, prema pričama njima bliskih prijatelja, iako imaju novca koliko hoće i njime kontroliraju mnoge, braća Gaši su željeli da ih se poštuje i da im ljudi čine usluge zbog imena, a ne da sve moraju plaćati. Preciznije: da budu ono što su nekad značili Ismet Bajramovic i Ramiz Delalić. Kad su čuli da se u vogošćanskom restoranu “Royal”, kod Fikreta Kajevića – jednog od najbližih Delalićevih prijatelja, dobro poznatog sarajevskoj policiji – pravi dernek na koji je pozvana sve sama “gradska elita”, a da oni nisu na spisku, Gašiji su, tvrde njima bliski, pobjesnili. Zasada niko ne smije reći naglas, no zato se “u povjerenju” priča da je Taib Torlaković bio sa njima prije nego je došao u “Royal” i da su ga upravo Gašiji nagovorili da ide i vidi ko će sve tamo biti i šta ce se pričati.
Kobna noć u “Royalu”
Pouzdani izvori Dana tvrde, pak, da Taiba Torlakovića te noći uopće i nije bilo na listi zvanica!? Sve i da nije bio sa Gašijima prije nego je krenuo u “Royal”, onaj ko je Torlakovića poslao kod Kajevića jedan je od rijetkih koji je znao gdje će biti. Zvanično, te je noći kod Fikreta Kajevića Faruk Halilović poznatiji kao Paša, vlasnik kafića “Le Must de Pasha”, slavio dobijanje unuka.
Paša je, prema pričanju onog dijela sarajevskog podzemlja koji ne vole Gašije, “stara sarajevska raja”, te je to veče bilo samo “odabrano društvo”. Posljednju noć svog života Taib Torlaković proveo je upravo tu: sa Fikretom Kajevićem, Malčom Rovčaninom, još jednim iz plejade bliskih Delalićevih prijatelja i nekadašnjih suboraca, vlasnikom kafića “La Guitar”, zatim Selverom Lekićem, poznatim pripadnikom sarajevskog podzemlja koji je nedavno izašao iz bolnice nakon što ga je Nijaz Karkelja Nisko brutalno pretukao, Ratom Spaićem, Biserom Ćerimagić, vlasnicom butika u centru Sarajeva, stomatologinjom Sandom Bižović, Slavicom Delibašić, suprugom rahmetli Mirze Delibašica, vlasnikom hotela “Aqua” Bahrijom Kačaporom, Adijem Hadžikapetanovićem, uposlenikom Ministarstva inostranih poslova, novinarkom TV Hayat Sanelom Poričanin, nekolicinom fudbalera FK Sarajevo…
Taib Torlaković je došao sam, oko 23 sata navečer, i, s obzirom da je poznavao većinu gostiju, išao je od stola do stola, pozdravljao se, a s nekima je popio i piće. U veselom raspoloženju, u jednom trenutku je ustao i počeo pjevati: Da si moja djevojčica, živjela bi ko kraljica…
Preko 200 gostiju posluživale su desetine oznojenih konobara, dok su za njihovo dobro raspoloženje bili zaduženi Halid Bešlić, Haris Džinović, Sinan Sakić, te još nekoliko manje poznatih estradnih imena. Tu noć, pored veselih razgovora, prepričavalo se kako su Gašiji uputili fetvu Ramizu Delaliću: “Ili nas ostavi na miru ili ćemo mi krenuti na tebe!”
Inače, nije bilo nikakvih incidenata. Torlaković je iz restorana izašao samo jedanput i to kad je preko zvučnika pozvan da pomjeri auto?!
Oko pet sati u nedjelju ujutro, Torlaković je napustio “Royal” – sam. Nije primijetio ništa sumnjivo jer je automobil bio uredno zaključan. Po prvim procjenama nakon uviđaja, neko ga je pratio, i, u trenutku kad je došao do Stupske petlje, daljinskim upravljačem aktivirao eksploziv, koji je bio postavljen ispod sjedišta. Samo nekoliko sati kasnije, teško ranjeni Taib Torlaković podlegao je u bolnici Koševo.
Ko i zašto je ubio Taiba Torlakovića, pitanje je na koje ovih dana svi pokušavaju dobiti odgovor, kao i na pitanje zašto je baš on prva žrtva obračuna sarajevske mafije?
Upravo je Torlaković svojevremeno važio za bliskog prijatelja i saradnika Ramiza Delalića, dok ovaj nije otišao iz Sarajeva, kao što je znano da je prijateljstvo i suradnju razvio i sa Gašijima. Da li je zaista on bio meta? Jedna od prvih verzija – koja je stigla i do istražitelja – jeste da je opet u pitanju napad na braću Gaši, koji pak i dalje uporno ponavljaju kako im nije jasno ko bi mogao imati nešto protiv njih. Ali, sve se više šuška kako je “očito da su, osim Ramizu Delaliću, još nekome ostali dužni”. Kome? Vjerovatno bi to i Gašiji željeli saznati (osim ako već ne znaju), jer ako su već oni meta, samo je pitanje dana kad će biti pogođeni, komentira jedan od istražitelja ovog slučaja. Pripadnici Zelenih beretki, na čelu sa Eminom Švrakićem, više su no zainteresirani da se Torlakovićev ubica otkrije: priča se da su Gašijima rekli kako njih smatraju odgovornim sve dok im ne kažu ko je postavio eksploziv!? Među onima koji ne vole Gašije u Sarajevu otvoreno se govori da su oni krivi za eksploziju kako bi sve svalili na Ramiza Delalića i umanjili njegov uticaj u gradu?!
Bolja međuentitetska saradnja
Svoju tezu ovi istražitelji potkrepljuju podatkom kako Gašiji nisu viđeni na dženazi Taiba Torlakovića. Mada, jesu viđeni, ali ne i prepoznati: bili su zamaskirani kapama, držali su se sasvim po strani, ničim ne skrećući pažnju na sebe, i otišli su među prvima – taksijem.
Pažljiviji analitičari zbivanja u Sarajevu tvrde da ovi sukobi, bez obzira koliko se doimali lokalnim, ipak prelaze granice Kantona, kao, uostalom, i “poslovi” glavnih aktera jednako uspješnih u Republici Srpskoj, ali i Zagrebu, Beogradu, Crnoj Gori.
Da postoji bolja međuentitetska saradnja, vajkaju se, možda bi se zaista pokazalo da eksplozije koje postaju svakodnevni način obračuna bh. mafije u svim dijelovima zemlje zaista imaju nešto zajedničko.
Ali uz tužioce, koji, izgleda, jedini u gradu ne vjeruju kako su serija eksplozija i ubistvo Torlakovića posljedica razgranatog organiziranog kriminala u Sarajevu, teško da će se ikad išta riješiti. No, da ni njima nije baš jednostavno svjedoči podatak da su konačno priznali teror u bh. prijestonici: iako neki pravnici smatraju da je tužilac već zapečatio Torlakovićevo ubistvo upravo lociranjem u terorizam, više je no jasno da će potraga za upaljačem i onim ko je njime dirigirao, zahtijevati brojne odgovore i pred međunarodnim djelatnicima u BiH.
Za naručiocem ubistva već je počela žestoka potraga: zainteresiraniji i od policije i od tužilaca jesu Torlakovićeva braća i najbliži prijatelji. A, nije teško pogoditi šta to znači.
Poznata lica na dženazi
U prisustvu nekoliko hiljada ljudi na šehidskom mezarju Kovači, u utorak, 20. januara 2004., obavljena je dženaza Taibu Torlakoviću. Na posljednji ispraćaj Torlakoviću došli su: Emin Švrakić, Jusuf Pušina, Fuad Muzurović, Halid Bešlić, Muharem Serbezovski, Armin Šaković, Mirsad Čomaga, Enes Begović, Josip Pejaković, Seid Memić Vajta, Nazif Gljiva, Semir Cerić Koke…
“Ja sam jedan od organizatora Zelenih beretki. U ratu sam bio komandant vojne policije Stari Grad. Svojim novcem sam naoružavao moju jedinicu – Bosnu 601. Tri puta sam ranjavan i invalid sam 60 posto. U rat sam, kao i moja braća, ušao bez ikakvog interesa. Niti sam šta tražio, niti sam dobio od države (osim stana i radnje u Općini Stari Grad, u kojoj je počeo i završio svoje ratovanje, prim. aut.). Branio sam ovaj grad, a sad da ga terorišem. Imao sam nekih prijava, a nemam veze sa reketom i organiziranim kriminalom.”
O poslovima Taiba Torlakovića puno su znali i istražitelji: osim što je povremeno činio “usluge” Gašijima, Torlaković je, prema tvrdnjama naših sagovornika, “uzimao za sebe reket od pojedinih uspješnijih gazdi koji nisu imali zaštitu, te bio povezan i sa srpskim i sa hrvatskim podzemljem”. I danas se prepričava kako je “uspio prevariti neke Hrvate iz Hercegovine za šleper cigareta”.
S druge strane, Torlaković je pred svake izbore uvijek bio na čelu kolone simpatizera SDA koja bi kružila Sarajevom i uzvikivala ime prvog predsjednika BiH. SDA zasluge i pripadnost Zelenim beretkama Torlakoviću su obezbijedili da predsjednika donese do mezara, što malo kome nije upalo u oči. Ukopan je samo nekoliko metara od Alije Izetbegovića.