Prošle godine je reekshumirala sina.
“Ne znam kako da počenem, bol je i tuga. Zato danas nisam mogla otići. Selamim sve majke preživjele, a rahmet duši one koje nisu. Žao mi je Hajre što nije doživjela svog sina da ukopa. Lani smo starijem sinu doturili glavu. Nismo znali da nema glave kad smo kopali. Bilo mi je lani teže, nego onda kad smo ih kopali”, kaže Šuhra.
Sina Suada sanja često.
“Jedne godine bila sam u srednjoj kući, spavala sam. Ja uvijek klanjam jaciju i proučim Jasin. Sanjam ide moj Suad, plavo odijelo na njemu, ide, došao do kuće, sageo se, razgoni ruže da prođe, a ja sam zinula: ‘Suuuade’, i otvorila vrata s terase. Mene je muž uzeo, i kaže: ‘Gdje ćeš’? Ne mogu da spavam uvečer“, rekla je kroz suze Šuhra, dodajući:
“Ja sam opet blaža majka, od Munire, Nure Mustafić, puno ih ima što su bili mladi. Imam, hvala Bogu, punu dušu, kćerku, dva zeta, unučad, praunučad, snahe, hvala im. Meni je žao, ja ne smijem da se žalim pred majkama. Reći će, šta ona hoće, opet ima punu kuću naroda”.
Slika sa njenim izboranim i uplakanim licem obišla je svijet, a na jednoj zgradi u Visokom nalazi se mural sa njenim likom. Fotografija je nastala 2002. godine u Memorijalnom centru Potočari, prilikom postavljanja spomen-obilježja, piše N1.