U Srebrenici je sinoć, sramno da sramnije ne može biti, samo nekoliko sati nakon što je završen ukop 30 identificiranih žrtava genocida, održan koncert u sklopu manifestacije “Petrovdanski dani Srebrenice 2023”.
Pa su se tako mogle čuti pjesme Ne volim te Alija i Veseli se srpski rode, koje su odjekivale sve do Potočara, sve do crne zemlje u Memorijalnom Centru, sve do 30 tabuta, svježe ukopanih sa kostima civila koji su navodno našli smiraj, a ni u konačnom počivalištu smiraja nemaju, piše Dragan Bursać za Aljazeeru.
Na koncu, šta je to “srpski rod”, koji se 11. jula, na najtužniji dan u Bosni i Hercegovini, veseli? Da li je to nekakva siva, amorfna masa, masa bezličnih mem-glava iz loših i nakaradnih napisa tviter ratnika, ili je to nešto mnogo konkretnije, da ne kažem državotvornije?
Vidite, nije ovdje riječ o nekakvim tastatura ratnicima, nekakvim opskurnjacima, koji su našli za shodno da digitalno skrnave ono što je najbolnije. Ne, ovdje je riječ o sustavnom, državnom i paradržavnom djelovanju jednog entiteta (RS-a) uz pomoć jedne države (Srbije) i Crkve Srbije na ništenju nečeg što se zove genocid.
Veseli li se “srpski rod” genocidu kao takvom? Ili se veseli konkretnim žrtvama genocida? Da li je drago tom “srpskom rodu” što su juče ukopane kosti dječaka Elvira Salčinovića koji imao svega 15 godina kada je ubijen i Semira Đozića koji je imao 17? Ili se to “srpski rod” sa razglasa raduje ukopu šesnaestogodišnjih dječaka Mustafe Mekanića i Eseda Klempića, koji su baš juče našli svoj smiraj?
Ostatak razgovora čitajte OVDJE.