On smatra da je porast tenzija upravo dobrim dijelom rezultat “srbocentrične politike Zapada”.
Maliqi na početku analize za novoosnovanu “Opservatoriju za Zapadni Balkan” na američkom New Lines Institutu podsjeća na niz incidenata koji su se dogodili između Kosova i Srbije u zadnje vrijeme, uključujući napad demonstranata na mirovne snage NATO-a u Zvečanu nakon problematičnih izbora na sjeveru Kosova. Epizode eskalacije dogodile su se samo nekoliko mjeseci nakon što su kosovska vlada i policija bili uključeni u još jednu bitku sa kosovskim Srbima na sjeveru oko registarskih tablica i ličnih dokumenata.
“Goruće pitanje koje se pojavilo iz ovih epizoda je: Ko kontroliše sjever Kosova? Odgovor na ovo pitanje može biti ključ za riješenje dugotrajnog spora između Kosova i Srbije – i balkanske bezbjednosti uopšte”, navodi Maliqi.
“Svijet za sebe”
On objašnjava da su četiri sjeverne kosovske opštine teritorijalno povezane sa Srbijom preko brdovitog terena koji vlada u Prištini teško može da kontroliše, a koji je i “pogodan je za krijumčarenje, uključujući i oružja”. U ovim općinama žive većinom Srbi koji, kako navodi, su veoma neprijateljski nastrojeni prema nezavisnosti Kosova i njegovim institucijama. Navodi da je godine 1999., kada se poražena jugoslovenska vojska povlačila sa Kosova zajedno sa mnogim srpskim civilima u bjekstvu, NATO postavio blokadu na mostu koji je odvajao sjeverni grad Mitrovicu od drugog dijela Kosova.
“Skoro dve decenije, čak i nakon što je Kosovo steklo nezavisnost 2008. godine i kada su se Srbi koji žive u drugim dijelovima Kosova postepeno integrisali u njegove institucionalne strukture, sjever je ostao sijvet za sebe”, piše on.
Oko 2015. godine je počeo postepen proces formalne integracije kroz dijalog Kosova i Srbije uz posredovanje EU, te su 2017. godine paralelne srpske strukture za pravosuđe i policiju integrisane u sistem Kosova.
“Srbi sa sjevera Kosova su to nevoljko prihvatili, pod pritiskom vlade u Beogradu, koja je u to vrijeme težila pristupanju EU i bila je željna da se dopadne Zapadu. Da bi sproveo svoju volju, Beograd je potvrdio potpunu kontrolu nad politikom kosovskih Srba i stvorio Srpsku listu — stranku pod svojom kontrolom koja je eliminisala bilo kakvo neslaganje među kosovskim Srbima”, navodi on.
Ističe da međunarodne organizacije već dugi niz godina opisuju sjever kao “žarište organizovanog kriminala” ili “lokalni feud nekoliko pojedinaca” koji je navodno povezan sa vladom u Beogradu.
“Dugi niz godina, uprkos povremenim tenzijama, Srpska lista je igrala ulogu beogradskog implementatora stabilnosti ili secesionizma”, navodi on.
Navodi da je sve “krenulo nizbrdo” u novembru 2022. godine, kada su kosovski Srbi na sjeveru napustili sve kosovske institucije, uključujući policiju i sudove. Dodaje da je ovaj “preokret integracionog trenda” povezan i sa slabljenjem moći Srpske liste, čije lidere svi lokalni Srbi ne vide nužno kao kredibilne.
“Čini se da je odgovor na pitanje ko sada kontroliše sjever: niko i svi u isto vreme. Otuda haos i nasilje, dok strane probijaju granice i čini se da je oružje dovoljno dostupno”, zaključuje Maliqi.
Zatim je u analizi, koja je objavljena samo nekoliko dana prije današnjeg incidenta, upozorio:
“Sjever je stigao do tačke u kojoj postoji velika vjerovatnoća da će neko biti upucan i ubijen, što rizikuje opasnu spiralu eskalacije. Upravo to predviđa ruski informacioni rat da će se dogoditi i to je ono što bi Rusija željela da vidi, nadajući se da će Zapadu odvratiti pažnju od Ukrajine”.
Agresija Rusije na Ukrajinu otvorila novo žarište na Balkanu
Maliqi smatra da je glavni razlog eskalacije tenzija upravo veliki zapadni diplomatski napor koji ima za cilj da stvari poboljša. Prije samo nekoliko mjeseci Kosovo i Srbija postigli su sporazume u Briselu i Ohridu koji su trebali da dovedu do pune normalizacije odnosa. Ipak, kako pokazuju nedavne eskalacije, ovaj napor je na ivici neuspjeha kao i nekoliko sličnih ranije, i to, kako navodi Maliqi, upravo radi pristupa Zapada.
“Još od kraja krvavog raspada Jugoslavije, sa proglašenjem nezavisnosti Kosova 2008. godine koje je bilo poslednje poglavlje, pristup Zapada pacifikaciji Balkana bio je da ponovi put kojim je Zapadna Evropa krenula poslije Drugog svijetskog rata”, navodi Maliqi.
On objašnjava da je ključni stub ovog pristupa fokusiran na put zemalja ka pridruživanju EU koji je trebalo da stvori međusobnu zavisnost, zaštitu prava etničkih manjina i na kraju učini manje važne granice poput onih između Kosova i Srbije. U 2011. godini, dijalog o normalizaciji između Kosova i Srbije uz pomoć EU započeo je pod pretpostavkom da je EU imala kritičnu polugu na obje strane kroz svoju politiku uslovljavanja, što bi zapravo značilo da će Srbija jednog dana morati da prizna nezavisnost Kosova da bi se pridružila EU.
Iz ovog dijaloga su proizašla sva sporazuma 2013. i 2015. koji su, između ostalog, doveli sjeverne paralelne institucije u okrilje Kosova i predstavljali veliki korak ka punoj normalizaciji. Sporazumi su također predviđali dodatni nivo autonomije za kosovske Srbe kroz Zajednicu opština sa srpskom većinom (ZSO).
“Otprilike u to vrijeme EU je na neodređeno vrijeme zaustavila svoje proširenje na Zapadni Balkan. Teško je precijeniti nepovratnu štetu i toksičnu dinamiku koju je ova historijska odluka pokrenula u cijeloj regiji”, navodi on.
Efekat zastoja u proširenju EU
Maliqi objašnjava da je ova odluka “radikalno promijenila poticaje lokalnih političkih elita uklonivši vanjsko sidro izgradnje mira i demokratskih reformi”.
“To je podstaklo autoritarna rukovodstva, gušilo ekonomski rast i otvorilo put za kapital iz autoritarnih zemalja da ispuni potrebe za finansiranjem. Možda je najznačajnije to što je potkopalo utjecaj Zapada i otvorilo vrata vanjskim akterima poput Rusije da stvaraju glavobolje Zapadu”, dodaje.
Navodi da je upitnost perspektive EU upravo podstakla to da pitanja etničkih granica u regionu ponovo dobiju na značaju i da poraste zabrinutost za sigurnost, posebno u NATO-u.
Maliqi smatra da su američke administracije bile mnogo bolje upoznate sa situacijom u pogledu ranjivosti koje se stvaraju, te da je ovo razlog zbog kojeg je članstvo u NATO-u u regionu napredovalo, npr. u vezi pristupa Sjeverne Makedonije i Crne Gore, dok je pristupanje EU zastalo.
SAD već dugo vremena vide spor oko Kosova i Srbije kao ključno regionalno pitanje, a “sadašnje stanje omogućava Rusiji da služi kao zaštitnik interesa Srbije i da diktira njenu geopolitičku orijentaciju, spriječava euroatlantski put obje zemlje i stvara ranjivost koju može sigurno iskoristiti”, navodi Maliqi, te dodaje da su ovo neki od razloga zašto je “Rusija aktivno nastojala da potkopa napore za normalizaciju između Kosova i Srbije predvođene Zapadom”.
Podsjetio je da su 2018. godine, uz podršku Trumpove administracije i nekih dijelova Evrope, lideri Kosova i Srbije čak razmatrali ideju o razmjeni teritorije kao rješenje. Time bi se dijelovi sjevernog Kosova pridružili Srbiji u zamjenu za dijelove regiona nastanjenih Albancima na jugu Srbije.
“Napor je propao, uglavnom zbog straha od domino efekata na region otpora nekoliko evropskih zemalja, prvenstveno Njemačke, i na njegove nepopularnosti na Kosovu”, navodi on.
Zatim je 2022. došla ruska invazija na Ukrajinu.
“Strateška greška Rusije dovela je do otvaranja i naglasila hitnost riješavanja spora između Kosova i Srbije”, navodi on, te dodaje da je to je dovelo do inicijative koja je rezultirala Osnovnim sporazumom postignutim u februaru te godine.
Centralna premisa nedavnog sporazuma nije bila postizanje konačnog cilja međusobnog priznavanja, već posredni korak koji bi omogućio Kosovu da se pridruži multilateralnim institucijama bez formalnog priznavanja Srbije, slično kao što su Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka pristale koegzistiraju u međunarodnoj areni. Zauzvrat, Kosovo bi ispunilo svoje prethodne obaveze o pravima Srba u okviru svog ustavnog okvira.
“Eskalacija na sjeveru pokazala je da je ono što se nekima na Zapadu moglo činiti razumnim planom propalo u svom prvom velikom susretu sa stvarnošću”, piše Maliqi.
Loš pregovarački okvir susreće se sa komplikovanom realnošću
Maliqi smatra da, kako bi Osnovni sporazum funkcionisao, “potrebno je da postoji jasan i dogovoren redoslijed događaja o tome ko šta radi i do kada”.
“Također je potrebno da postoji minimalni nivo povjerenja između strana; jasni podsticaji za pridržavanje dogovora; i posrednik sa kredibilitetom i polugom. Nijedan od ovih preduslova nije postojao — što objašnjava zašto se sporazum već raspada”, navodi on.
U aprilu je u Ohridu pokušan plan postepene implementacije, ali nije uspio. Tim redoslijedom bi se riješilo, na primjer, pitanje izbora na sjeveru, što je dovelo do nedavnih eskalacija.
Maliqi smatra da je, umjesto toga, “plan implementacije na kraju bio sve samo ne plan”, jer je tekst bio vrlo nejasan, što je “samo odložilo postupak do sljedeće krize”.
“Prihvatajući da će sporazum biti nepotpisan na zahtjev Srbije, ali postavljanjem istog kao obavezujućim uslovom za pristupanje Srbije EU, EU nastavlja da funkcioniše u iluziji da perspektiva pristupanja EU i dalje utiče na ponašanje”, navodi Maliqi.
“Time se zanemaruje činjenica da je Srbija postala neprihvatljiva kao kandidat za članstvo u EU iz drugih razloga, poput pogoršanja demokratije i vladavine prava. Vučić — koji je aktivno podsticao antizapadne narative — signalizirao je da mu nije stalo do članstva u EU. Kosovo, s druge strane, ne može da ide ka pridruživanju EU jer pet članica EU nije priznalo Kosovo. Posrednici ne mogu da garantuju da će ovih pet zemalja priznati Kosovo, čak i ako dogovor sa Srbijom bude sproveden”, dodaje.
Također ističe da, čak i ako bi strane bile motivisane da slijede put pristupanja EU, kredibilitet EU je doveden u pitanje zbog njenih pravila jednoglasnosti.
“Kredibilitet EU posebno je slomljen na Kosovu. EU već dugi niz godina usvaja asimetričan pristup dvjema stranama. Iako 22 članice EU priznaju Kosovo, blok je efektivno dozvolio pet zemalja koje ne priznaju Kosovo da diktiraju statusno neutralnu poziciju, što postaje očigledno u zvaničnim izjavama EU”, smatra Maliqi.
On navodi da je ranije statusna neutralnost EU bila uravnotežena uključivanjem Washingtona u proces kao čvrstog pristalice Kosova, ali da sada Amerika “daje prioritet odnosima sa Srbijom iz transakcijskih razloga, kao što je isporuka oružja Ukrajini, i njen opšti napor da zabije klin između Rusije i njenih saveznika”.
“Igra kukavice”
“Ipak, ništa ne potkopava proces kao toksično nepovjerenje između dva lidera. Čini se da obojica zaista misle da onaj drugi želi da započne rat i da se upušta u “igru kukavice”, pokušavajući da onog drugog zarobi u kurs konfrontacije sa NATO-om na sjeveru”, navodi on.
Maliqi je zaključio da Vučić, koji se suočava sa sedmičnim protestima, ima jasan interes u tome da izbjegne bilo kakvu odluku o Kosovu i da dođe do neuspjeha sporazuma, ali samo ako Zapad njega ne vidi kao jedinog krivca za to. Smatra da Vučiću dobro odgovaraju tenzije na sjeveru, jer “sigurnosna kriza pomaže u gušenju domaćih protesta i stvara prepreku za nastavak dijaloga”.
“Vučić je uspio da sačuva svoj manevarski prostor između Rusije i Zapada, koji je ključni izvor njegove moći. Da bi postigao ovaj cilj, pronašao je savršeno oružje: gotovo egzistencijalni strah Kosova od ZSO-a”, navodi on.
Maliqi ističe da je ironično što “izgleda da niko u Srbiji, ili među kosovskim Srbima, i ne želi posebno ovu strukturu”, posebno ako je u pitanju struktura bez izvršnih ovlaštenja koja bi efektivno prepakovala postojeća prava koja su Srbi stekli 2008. godine. On smatra da “pravi cilj za Srbiju ostaje ili status kvo ili etničke podjele, zbog čega su Srbi napustili institucije samo na sjeveru, a ne i na jugu, gdje živi većina Srba”.
Ipak, Vučić je svoje eskalacije opravdao neuspjehom Kosova da se posveti svojoj strani sporazuma i da obezbijedi nacrt statuta ZSO, postavljajući ga kao preduslov za bilo koji od svojih ustupaka, a našao je podršku za tu liniju razmišljanja čak i među najzahtjevnijim pristalicama Kosova na Zapadu.
Ovo opet otvara pitanje zašto Kurti nije jednostavno dao nacrt statuta ZSO-a, iako se na to efektivno obavezao, posebno nakon što SAD garantovale da će to biti po volji Kosova. Umjesto toga, dok se očekivao taj nacrt, Kurti je poslao specijalnu policiju da prati gradonačelnike na sjever, protivno savjetima NATO-a, i svjestan sigurnosnih rizika koji bi to proizvelo i kako bi to moglo zakomplikovari veću političku igru u dijalogu, navodi Maliqi.
Sadašnje stanje neodrživo
“Kurtijeva strategija suprotstavljanja prijateljima i saveznicima Kosova u kritičnom trenutku ostavila je mnoge zbunjenima. Zar ne vjeruje ni u jednu od zapadnih garancija? Da li on daje prioritet domaćoj politici, gdje je ZSO veoma nepopularna ideja, a policijske akcije na sjeveru dobre za rejting? Da li zaista vjeruje da može silom promijeniti realnost na terenu na sjeveru? Ima li na umu još jednu, dužu igru?”, pita Maliqi.
Navodi da bi sve gore navedeno moglo biti tačno, ali da je, u svakom slučaju, njegova strategija “postavila Kosovo na kurs izolacije od Zapada i podjele krivice sa Vučićem, što neće donijeti ništa dobro”.
“Teško je predvidjeti šta će se dalje dogoditi. Vjerovatno je još epizoda kontroliranog nasilja. Ono što je jasno je da sadašnji status quo na sjeveru, gdje niko nema potpunu kontrolu, više ne može da se održi”, zaključio je.
On navodi da se Kurti pojavio kao još jedan problem za Zapad pored Vučića, te da je ova epizoda još jednom pokazala “centralnu nemoć zapadne politike prema regionu, koju sada pokušava da sakrije pretnjama sankcijama”.
“To također pokazuje da u rješavanju složenih konflikata koji uključuju identitet i traumu iz prošlosti i računanje na to da će zemlje slijediti racionalne smjerove djelovanja nije sigurna stvar”, navodi on.
Zatim ističe da osnovna premisa repliciranja načina na koji je Zapadna Evropa postigla svoj mir ostaje izuzetno malo vjerovatna, i to ne samo zato što Zapadni Balkan nema kredibilnu perspektivu članstva u EU.
Objašnjava da je Drugi svjetski rat završio s jasnim pobjednikom i da je mogao biti nametnut proces suočavanja s prošlošću, te da je glavni krivac, Njemačka, prihvatila svoju odgovornost.
Međutim, navodi da su u balkanskim ratovima borbe završile ne konačnim porazom Miloševićeve hegemonističke Srbije, već mirovnim sporazumima “koji su ostavili zamrznute sukobe na sjeveru Kosova i krhki mir u Bosni i Hercegovini”.
“Proces suočavanja s prošlošću, koji se fokusirao na kaznene mjere kroz Haške tribunale, nije uspio proizvesti društvene efekte”, navodi on, te dodaje da je zapravo poricanje ratnih zločina i historijski revizionizam u Srbiji sada na vrhuncu, te da sadašnja “srbocentrična politika Zapada” ne uzima u obzir efekat ove činjenice.
“Prilagođavanje Srbiji može imati nekog smisla iz perspektive realpolitike ili trenutnih transakcijskih potreba poput naoružavanja Ukrajine. Budući da je Balkanu potrebna Srbija usmjerena prema Zapadu, možda bi imalo smisla da se upusti u “upravljanje traumama” – naime, signaliziranje anksioznom antizapadnom srpskom društvu da će, u kontekstu kolapsa Rusije, Srbi biti zaštićeni i sigurni pod zapadnim okvirima”, smatra Maliqi.
Međutim, navodi da će ovo ipak biti nedostižan cilj “sve dok je na vlasti u Srbiji promenljivi i nepokajani nacionalista Vučić”.
“Trauma i iracionalno ponašanje jednostavno će se prenijeti žrtvama agresije Srbije 1990-ih. Eksploatacija ove traume — kroz korištenje “refleksivne kontrole” kao hibridnog oruđa ratovanja — je zapravo postala Vučićevo tajno oružje u izazivanju iracionalnih odgovora i straha na Kosovu, poput onog od ZSO”, navodi on.
“Rezultat pokušaja Zapada da preko Vučića okrene Srbiju prema Zapadu bio je da se, u suštini, cijeli region polako okreće protiv Zapada. Vrijeme je da se tretiraju osnovni uzroci, a ne simptomi”, zaključio je Maliqi na kraju, prenosi N1