Jono je danas u svojim tridesetim godinama i pati od Tričer Kolinsovog sindroma genetskog poremećaja koji pogađa razvoj kosti lica dok je beba još unutar materice. On nema jagodice, i zbog toga mu se oči spuštaju preko lica. Pored problema sa sluhom i jedenjem, osobe pogođene ovim sindromom razvijaju se potpuno normalno i nemaju nikakvih drugih problema. Ipak, Jonovi roditelji su ga napustili svega 36 sati nakon rođenja.
A potom ga je usvojila divna žena pod imenom Žin Lankaster. Jono je u tinejdžerskim godinama bio pravi buntovnik, ali ne zato što je bio loša osoba, već zbog svog bola. Radio je stvari kako bi privukao pažnju na sebe i skrenuo ljude sa pravog problema – njegovog fizičkog izgleda.
-Bio sam očajan za prijateljima. Uradio bih sve za njih. Nisam imao samopouzdanje i zbog toga sam drugoj djeci kupovao slatkiše u nadi da će me zavoljeti, prisjeća se Jono.
A onda dolazi do velikog preokreta u njegovom životu. Kada je imao 19 godina, vlasnik bara koji je posjećivao ponudio mu je posao.
-Bio sam toliko nervozan zbog reakcija koje će ljudi možda imati. Pijani ljudi mogu biti užasni. Nije mi bilo lako, ali sam u isto vrijeme upoznao i divne ljude koji su zaista željeli da budu u mom društvu, priča on.
Paralelno sa poslom, Jono je dobio diplomu iz sportske nauke i završio kurs za fitnes instruktora. Ubrzo potom, pronašao je posao u teretani i odmah se dopao ljudima. Za njega je to bio izazov jer su teretane prekrivene ogledalima. U teretani je upoznao i zaljubio se u prelijepu ženu, Lauru, Postali su nerazdvojni. Poslije nekog vremena, zajedno su kupili kuću i sada vode život iz snova. Jono se sada trudi da skrene pažnju javnosti na njegovu bolest i kako ona može da se prevaziđe. Iako njegovi biološki roditelji i dalje odbijaju da ga prihvate kao sina, i to ga i dalje boli, Jono je naučio da to prihvati.
Samohrana majka je godinama usvajala i drugu djecu sa smetnjama u razvoju.
– Uvijek mi je govorila da nije mogla da se ne nasmješi kada me je prvi put vidjela i osjetila je trenutnu vezu kada me je držala, rekao je Jono iz Zapadnog Jorkšira.
Dodao je da je oduvijek znao da je usvojen dok je odrastao, čak je svake godine pravio žurku 18. maja za proslavu dana kada je usvojen. Ali kada je došao u 20. godine, Jono kaže za sebe da je “na stvarno dobrom mjestu u životu” i počeo je prirodno da razmišlja o svojim biološkim roditeljima i na kraju je odlučio da ih pronađe i dopre do njih.
Nakon što je razgovarao sa agencijom za usvajanje koja je mogla da podijeli dokumenta sa njim, poslao je pismo u kom je bio otvoren za upoznavanje.
Prema Nacionalnoj organizaciji za rijetke poremećaje, Džonovo urođeno stanje pogađa između 1 od 10 000 i 1 od 50.000 osoba u opštoj populaciji. 2019. godine osnovao je svoju dobrotvornu organizaciju “Love Me Love My Face”. Fondacija pomaže u podizanju svijesti o Trečer Kolins sindromu, kao i u obrazovanju mladih ljudi o životu sa jedinstvenim licima kako bi se razbila stigma.
On takođe drži predavanja u školama, raspravljajući o životu sa svojim stanjem i uticaju maltretiranja i uvredljivih komentara koje je doživio.
Ranije ove godine objavio je i svoju prvu knjigu, “Ne nose svi heroji ogrtače”. Tokom protekle četiri godine, Džono je neumorno vodio kampanju da poboljša naraciju oko ljudi – posebno mladih – sa razlikama u licima, piše Mirror.uk.