Burnout na poslu je u današnje vrijeme postao goruća tema. Ako samo krenete pričati o njemu pred vašim prijateljima ili poznanicima, sigurni smo da će se i oni odmah uključiti u priču i podijeliti svoja iskustva.
Ubrzana svakodnevica nerijetko uzrokuje cjelodnevni boravak na poslu uz visok nivo odgovornosti i posvećenosti radnim obavezama, što može biti kontinuirani izvor stresa. Istraživanja su dokazala da više od 55 sati rada sedmično povećava rizik od moždanog udara za 35 posto.
Sindrom sagorijevanja na poslu (poznat i kao burnout sindrom) je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovano dugotrajnim stresom i preopterećenjem na radnom mjestu. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ga prepoznaje kao profesionalni fenomen, a ne kao medicinsku dijagnozu.Rezultati brojnih istraživanja pokazuju da je stres na poslu vrlo povezan, pa tako, s jedne strane, postoji direktna povezanost između fizičkih i psihičkih stresnih situacija koje itekako djeluju na zdravlje zaposlenika.
Dok s druge strane, stresni uslovi nerijetko mogu dovesti do pasivnosti i nezainteresiranosti za posao, što kao posljedicu ostavlja manjak motivacije da se vlastitim zalaganjem nepovoljni uslovi na poslu promijene. Većina građana kod psihologa dolazi kad je problem već uzeo maha, odnosno kad je tijelo počelo da se “buni”.
Na temu sindroma “sagorijevanja” na poslu o njegovim uzrocima, mogućim rješenjima i uopšteno o stresu za Bosnainfo govorila ja Jadranka Kolenović-Đapo, profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Bosnainfo: Sindrom sagorijevanja na radnom mjestu ili popularno “bornout” uzima veliki mah kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini. O kakvom je to sindromu riječ?
Prof.dr Jadranka Kolenović – Đapo: Profesionalno sagorijevanje je skup različitih simptoma na fiziološkoj, kognitivnoj, emocionalnoj i ponašajnoj razini koji su rezultat iscrpljenosti pojedinca u dužem vremenskom periodu. Na iscrpljenost utječe niz faktora, poput toksične radne sredine, prekomjernih zahtjeva na radnom mjestu, nedostatak kontrole nad radnim zadacima, narušena komunikacija u radnom okruženju, nemogućnost pojedinca da sustigne obaveze iz svojih različitih životnih uloga, primarno obiteljske i profesionalne uloge.
Bosnainfo: Na koji način se ovaj sindrom manifestuje i kako ga prepoznati?
Prof.dr Jadranka Kolenović – Đapo: Osobe koje doživljavaju profesionalno sagorijevanju imaju prepoznatljive tjelesne simptome (primjerice učestale glavobolje, probleme sa spavanjem, sklonije su infektivnim bolestima), uz ove simptome imaju poteškoća sa fokusom pažnje, osjećaju se bespomoćno, nemotivirane su, odlažu završavanje zadataka, negativno su raspoložene, osjećaju se neefikasno, nezadovoljno, teško im je donijeti odluku i općenito nemaju dovoljno psihičke energije da se nose sa svim problemima i zahtjevima na poslu. Svi navedeni simptomi mogu se javiti i kod drugih psiholoških stanja te svaki pojedinac bi trebao potražiti stručnu pomoć kako bi se mogao izdiferencirati sindrom profesionalnog sagorijevanja od depresije ili anksioznosti.
Bosnainfo: Ljudi se javljaju psihologu kada je već problem uzeo maha, je li kod nas još uvijek tabu odlazak kod psihologa?
Prof.dr Jadranka Kolenović – Đapo: U našoj kulturi naučili smo da ‘trpimo’ i da se ili sami nosimo sa poteškoćama (što nije dobro) ili da podijelimo sa članovima porodice i bliskim osobama. Porodica i bliski prijatelji su dobar izvor socijalne podrške. No, treba imati na umu da i njih iscrpljujemo i za dugoročni oporavak moramo naučiti ne da podnosimo nepodnošljivu situaciju, već da potražimo snage i vrline u nama samim i razvijemo efikasnije strategije u nošenju sa stresnim i frustriranim situacijama, te će nam u tome zasigurno pomoći kompetentna i pravovremena stručna pomoć. Nažalost, ljudi se dugo muče osuđujuće sebe i bježanjem od problema – umjesto da se aktivno suoče sa problemom i potraže psihološku pomoć. Ne bih kazala da je danas odlazak kod psihologa tabu kao što je bilo to u ranijim periodima, ali nismo kao pojedinci u nehigijeničnom bosanskohercegovačkom društvom još uvijek potpuno relaksirani da se blagovremeno obratimo za stručnu pomoć.
Bosnainfo: Na koji način se nositi sa ovim sindromom?
Prof.dr Jadranka Kolenović – Đapo: Današnje vrijeme je donijelo mnogo promjena u svim područjima života. Izabrali smo brz ritam života. U toj utrci za materijalnim doprinosimo da nam životne situacije budu stresne. Zaboravili smo na druge životne vrijednosti koje doprinose psihološkom blagostanju. Često čujem od ljudi ‘Nemam vremena da se vidim s familijom, prijateljima’. To je prva promjena koju bi svako od nas trebao da napravi. Porodica i prijatelji najviše doprinose općoj psihološkoj dobrobiti. Što znači da trebamo naučiti da upravljamo s vremenom. Kada to naučimo sigurno ćemo imati vremena za kvalitetno druženje s porodicom i prijateljima. Postavljanje granica na poslu je jako važno. Kada postavimo granice drugima imat ćemo više vremena da provodimo vrijeme s bliskim osobama. Zbog toga je važno da na poslu posložimo prioritete. Ako ne stignemo sve ‘danas’ stići ćemo sutra. Ne moramo se iscrpljivati da bi se dokazali drugima ili sebi. Nadređenima treba jasno kazati da nismo dostupni izvan radnog vremena za njih. Postavljanje jasnih granica između radnog i slobodnog vremena doprinosi preveniranju profesionalnog sagorijevanja, samim time utječe na vlastiti razvoj. Ne zaboravimo da se brinemo o sebi. Svako od nas ima aktivnost u kojoj uživamo. Kada naučimo da upravljamo s vremenom i postavimo granice imat ćemo više vremena za druženje, redovnu tjelesnu vježbu, šetnje i druge aktivnosti koje nas ispunjavaju.
Bosnainfo: Kako se uopšteno nositi sa stresom u današnje vrijeme?
Prof.dr Jadranka Kolenović – Đapo: Adekvatno nošenje sa stresom podrazumijeva razvijanje zrelih strategija suočavanja sa stresogenim faktorima. Traženje socijalne podrške, korištenje zdravog humora, pomaganje drugima su zlatni standardi koje bi svi mi trebali da ugradimo u vlastite živote. Samo ako budemo mijenjali sebe, mijenjat ćemo percepciju drugih koji su ‘važni’ jer misle da mogu kontrolirati naše živote. Na koncu najčešći izvor profesionalnog sagorijevanja su toksični ljudi. Od njih se treba zaštiti razvijajući komunikacijske vještine i razgovarati ‘jezikom’ koji oni razumiju, uz postavljanje jasnih granica, koje sam navela između poslovnog i privatnog života. Ako smo mi izvor iscrpljivanja potražimo odgovor kod sebe! Zašto radimo to što radimo?