Prijedlog Sir Tim Berners-Leea bio je ključni trenutak koji se potaknuo razvoj mreže koja je napravila revoluciju u pristupu i razmjeni informacija, prvo unutar CERN-a, Europske organizacije za nuklearna istraživanja u Ženevi a danas diljem planete.
Prvo se, unutar CERN-a interno služilo dvadesetak ljudi a danas, 35 godina kasnije preko pet milijardi. Iako je Berners-Leeov prijedlog kao ključan dokument podnesen na današnji dan, prve web stranice koje su kreirane u CERN postavljene su tek dvije godine kasnije, 23. augusta 1991.
Originalno je predložio da se sustav zove Mesh, ali to je bilo preblizu riječi „Mess“ (zbrka, nered) pa se odustalo. Ni sam nije znao koliko je bio blizu istine u što će se Internet pretvoriti 35 godina kasnije, piše Bug.hr.
Originalni naslov prijedloga “Upravljanje informacijama: Prijedlog”, sugerira da se radilo o ideji britanskog znanstvenika kako da pomogne kolegama organizirati već tada šumu podatka u kojoj se nije vidjelo, figurativno rečeno, znanstveno drvo, a ne potaknuti svjetsku industrijsku revoluciju. Jednostavno, bilo mu je jasno da CERN posjeduje ogromne količine vrijednih informacija spremljenih na različitim mjestima i da bi bilo lakše pronaći ih kada bi bile povezane na način koji bi ih učinio dostupnima sa svakog računala. Zapravo, on se vratio istraživanju kojim se bavio tijekom ranijeg boravka u CERN-u. Već tada je začeta ideja umreženog hipertekstnog sustava.
Umjesto da pokušava uvjeriti bilo koga u CERN-u da podrži nešto previše radikalno, preporučio je povezivanje tehnologija i koncepata koje su njegovi kolege već poznavali i razumjeli. Kao što je spomenuo u svom dokumentu, koncept hiperteksta već je postojao; imenovan je godinama ranije od strane Teda Nelsona, čiji ambiciozni Projekt Xanadu je predskazao mnoge aspekte weba.
U dokumentu je pokazao infografiku Apple softvera HyperCard, čiji su “stupovi” bili slični primitivnim web stranicama koje su se mogle distribuirati na disketama.
Xanadu je trebao imati koncept inteligentnih veza dokumenata koje bi se automatski prilagodile ako bi dokument bio premješten, te ugrađen naplatni sustav za autorske honorare kako bi autori mogli zarađivati od svojih hipertekstualnih kreacija. Berners-Lee je želio predložiti nešto što bi jedna ili dvije osobe mogle izraditi u roku od godine ili manje, izostavio je svaki detalj koji nije bio apsolutno nužan.
Njegova ideja bila je temeljen na decentralizaciji.
“Većina današnjih sustava koristi jednu bazu podataka”, napisao je Berners-Lee.
Spremalo su mnogo toga na jednom mjestu pa je predložio je nešto potpuno drugačije: način povezivanja različitih dokumenata i baza podataka, bez obzira gdje se nalazili. Iako je Berners-Lee prvotni softver za World Wide Web kodirao na računalu iz tvrtke NeXT – tvrtke koju je Steve Jobs započeo nakon što je 1985. izbačen iz Applea – želio je da kodiranje za web bude moguće svugdje, na svakoj vrsti računala koje se koristi u CERN-u, uključujući Macove i VAX stanice.
Bili su i minimalni tehnički zahtjevi da bi se dokumenti mogli koristiti bio je potreban zaslon s 24 reda po 80 znakova.
Danas je više od 5,35 milijardi aktivnih korisnika Interneta diljem svijeta što je trećina stanovništva planete. Samo Kina ima preko 1 milijardu aktivnih korisnika, Indija oko 900 miliona, SAD 320 miliona. Na webu je kreirano oko dvije milijarde web sajtova od kojih je samo dvadeset postotaka aktivno. I kiberprostor smo uspjeli zagaditi, očito.
Pet milijardi ljudi koristi svoje mobilne uređaje za pristup internetu. Kako na svijetu ima skoro sedam milijardi mobilnih aparata, 60 postotaka pristupa internetu dolazi od njih. Devedeset posto korisnika Interneta pristupa jednoj od društvenih mreža. Tipičan korisnik Interneta pristupa sedam različitih platformi svakog mjeseca i provede dnevno dva sata i 23 minute na društvenim mrežama. Svijet troši više od 12 milijardi sati koristeći društvene platforme svakog dana, što je ekvivalent više od 1,35 miliona godina ljudskog postojanja.