Postoji politika koja laže da bi prevarila druge, ali postoji i opasnija politika: ona koja laže toliko dugo da na kraju izgubi sposobnost razlikovanja istine od vlastite obmane.
Takva politika više ne proizvodi samo laži — ona proizvodi samoubilačku svijest naroda, svijest koja poraz proglašava pobjedom, zločinca junakom, presudu zavjerom, a genocid “projektom” njegovih žrtava.
Upravo tu iskrivljenu pamet gledamo u pjesmici posvećenoj presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. U njoj se Srebrenica, suprotno pravosnažnim presudama međunarodnih sudova, predstavlja kao nekakav projekat osmišljen da bi se optužili Srbi. To više nije obična laž. To je pokušaj da se mrtvima oduzme smrt, majkama bol, sudovima presuda, a počiniocima krivica.
Dobrica Ćosić, kojeg su nazivali “ocem srpske nacije”, u romanu Deobe kroz glas književnog lika zapisuje:
“Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti… Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”
Radi istine — jer se protiv laži ne smije boriti novom laži — treba kazati da je riječ o iskazu književnog lika, nastalom u kontekstu okupacije, te da u izvornom tekstu stoji “našeg patriotizma”, a ne u naknadno proširenoj verziji “srpskog patriotizma”. Ali upravo je današnja politika poricanja učinila sve da ovu književnu dijagnozu pretvori u svoju političku autobiografiju. Širi kontekst izvornog odlomka iz Deoba.
Jer šta je drugo nego stvaralačka i inventivna laž kada se masovne grobnice proglase propagandom, ubijena djeca ratnim ciljevima, protjerani ljudi dobrovoljnim iseljenicima, a čovjek pravosnažno osuđen za genocid narodnim izbaviteljem?To nije patriotizam. To je političko samoubistvo.
Narod se ne brani lažući o njegovom zločincu. Narod se brani oslobađajući ga od zločinca. Srbija i srpski narod ne mogu biti poniženi priznanjem istine o Mladiću; poniženi su onda kada im se Mladić podmeće kao mjera časti, hrabrosti i nacionalnog dostojanstva. Priznati zločin znači spasiti obraz naroda. Slaviti zločinca znači vezati narod za njegovu krivicu.
Najtragičnija je laž kojom čovjek želi obmanuti samoga sebe. Drugoga može varati neko vrijeme, ali sebe može varati cijeloga života — i taj život pretvoriti u zatvor bez prozora. Takva je danas politika koja od Beograda do Banjoj Luke i Istočnog Sarajeva podiže oltare vlastitom porazu. Ona misli da brani prošlost, a zapravo uništava budućnost; misli da čuva narod, a moralno ga izolira; misli da gradi “srpski sv(ij)et”, a zatvara srpsku mladost u svijet mitova, straha i vječitog neprijateljstva.
Srebrenica nije optužnica protiv jednog naroda. Srebrenica je presuda jednoj zločinačkoj politici i opomena svakom narodu. Ali kada se njene sudski utvrđene činjenice poriču, a njen glavni krvnik slavi, tada oni koji to čine sâmi nastoje presudu zločincu pretvoriti u moralni teret čitave nacije.
Zato pjesma Ratku Mladiću nije pjesma o srpskom junaštvu. To je tužbalica nad razumom koji je zarobljen lažima. To je himna porazu politike koja još nije shvatila da se čast ne vraća poricanjem zločina, nego pokajanjem; da se budućnost ne gradi falsificiranjem prošlosti, nego hrabrim suočavanjem s njom.
Nisu Bošnjaci dužni oslobađati srpsku politiku od njene laži. Ali jesu dužni čuvati istinu — zbog svojih šehida, zbog svoje djece i zbog mira među budućim generacijama.
A srpskom narodu ostaje izbor: hoće li dopustiti da mu politički trgovci poraz prodaju kao pobjedu, laž kao patriotizam i zločinca kao junaka — ili će smoći moralne snage da kaže: Mladić nije naše ime. Genocid nije naše junaštvo. Laž nije naš patriotizam. Istina je jedini put našeg oslobođenja, poručio je Cerić.
Inicijativa Fahrudina Radončića da se javnim zvaničnicima koji sahranu presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića iskoriste za njegovo političko i institucionalno veličanje zabrani ulazak u Evropsku uniju na pet godina zaslužuje punu pažnju domaćih institucija, evropskih zvaničnika i demokratske javnosti.
Vrijednost ove inicijative nije samo u moralnoj osudi glorifikacije čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Važnost ove inicijative je prije svega u tome što Radončić jednu od najvećih prijetnji miru na zapadnom Balkanu prevodi iz prostora deklarativnog zgražavanja u područje konkretne političke odgovornosti.
Evropa je posljednjih decenija mnogo puta poručila da u Evropskoj uniji i državama kandidatima nema mjesta negiranju genocida i slavljenju ratnih zločinaca. Međutim, takve poruke gube vjerodostojnost ukoliko iza njih ne stoje jasne posljedice. Vrijednosti koje se ne štite postaju prazne riječi, a deklaracije bez mehanizama odgovornosti postaju samo diplomatski ritual.
Zato je Radončićeva inicijativa važna i kao način na koji bosanska država treba komunicirati s Evropom.
Naša zemlja ne smije biti u nemaru i nehatu te ostati zarobljena u poziciji iz koje svijetu iznova tumači dokazanu vlastitu tragediju – genocid, dok oni koji negiraju presuđene činjenice i veličaju počinioce nesmetano koriste političke, finansijske i putne privilegije evropskog prostora.Potrebno je evropskim institucijama ponuditi precizne, ciljane i provedive mjere. Petogodišnja zabrana ulaska za zvaničnike koji javnu funkciju koriste za slavljenje presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića upravo je takva mjera, koju je Radončić savjesno i odgovorno pokrenuo u nedostatku adekvatne, prometne i konkretne inicijative oficijelnih bosanskih državnika. Slučaj ratnog zločinca Ratka Mladića je samo povod sa se Europi ukaže na opasnost srpske – srbijanske politike slavljena genocida, ali ova opasnost postat će trajna ako se ovoga puta ne posiječe u korijenu, a to je da glorifikacija presuđenih ratnih zločinaca neće proći bez političkih i drugih posljedica.
Privatna žalost nije javna glorifikacijaNajvažnija vrijednost Radončićeve inicijative je u jasnom razlikovanju privatnog prava porodice od političke zloupotrebe sahrane.
Svaka porodica ima pravo ispratiti svoga umrlog. To pravo ne treba osporavati niti ga pretvarati u predmet političkog obračuna. Međutim, sahrana prestaje biti isključivo privatni čin onoga trenutka kada joj zvaničnik prisustvuje u ime države, entiteta, grada, općine ili druge javne institucije; kada koristi službeno vozilo, javni novac ili institucionalnu delegaciju; kada polaže vijenac u ime organa vlasti; kada se organiziraju vojne ili državne počasti; ili kada osuđenog ratnog zločinca javno naziva herojem, zaštitnikom i uzorom. Tada više nije riječ o ljudskom žalovanju. Riječ je o političkoj odluci i institucionalnoj poruci. A politička odluka mora imati političke posljedice.
Glorifikacija presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ne može se prikazivati kao bezazleno izražavanje mišljenja. Ona podrazumijeva veličanje ideologije i vojne politike čije su posljedice bile genocid u Srebrenici, masovna ubistva, progoni, logori, silovanja, etničko čišćenje i višegodišnja opsada Sarajeva. Takvo ponašanje ne pripada samo prošlosti.
Ono neposredno utječe na sadašnjost i budućnost bosanske države i društva. Poruka žrtvama i povratnicimaKada javni zvaničnik presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića nazove herojem, on porodicama ubijenih poručuje da njihove žrtve ne priznaje, da presude međunarodnih sudova ne prihvata i da politiku koja je proizvela masovne zločine i dalje smatra legitimnom.Za majke Srebrenice, preživjele logoraše, povratnike i porodice žrtava takva glorifikacija nije apstraktna ideološka rasprava. Ona je oblik ponovnog ponižavanja i zastrašivanja.Posebno je opasno kada poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca dolaze od ljudi koji raspolažu institucionalnom moći. Njihove riječi nisu samo privatni stavovi. One oblikuju javnu politiku, obrazovni sistem, kulturu sjećanja i odnos novih generacija prema zločinu.
Društvo koje presuđenog rating zločinca predstavlja kao nacionalnog heroja ne priprema se za pomirenje. Ono priprema moralno opravdanje za ponavljanje njegove politike.Zato pitanje odnosa prema presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću nije pitanje odnosa prema jednom mrtvom čovjeku. To je pitanje odnosa prema ideologiji koja je još živa u dijelu političkih struktura Srbije i manjeg bosanskog entiteta Eres.Bez kolektivnog kažnjavanjaRadončićeva inicijativa važna je i zato što ne zagovara kolektivnu krivnju niti kažnjavanje građana Srbije ili srpskog naroda. Nema opravdanja za ponovno uvođenje viza svim građanima Srbije niti za mjere koje bi čitav narod učinile odgovornim za postupke političkih zvaničnika. Narodi nisu kolektivno krivi.
Odgovornost pripada pojedincima, institucijama i politikama koje svjesno veličaju zločin i ponižavaju njegove žrtve.Upravo zbog toga ciljane sankcije predstavljaju pravedniji i efikasniji odgovor. Ko odluči da javnu funkciju koristi za glorifikaciju presuđenog ratnog zločinca, mora lično snositi posljedice. Građani ne trebaju plaćati cijenu izbora svojih političara, ali političari više ne bi smjeli uživati evropske privilegije dok istovremeno gaze vrijednosti na kojima je savremena Evropa izgrađena.Ne može se u Banjoj Luci ili Beogradu slaviti presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, a zatim u Briselu govoriti o pomirenju i evropskoj budućnosti.Ne mogu se negirati presude međunarodnih sudova, a istovremeno tražiti članstvo u zajednici zasnovanoj na vladavini prava.Ne mogu se vrijeđati žrtve Srebrenice i Sarajeva, a očekivati da demokratska Evropa takvu politiku nagrađuje otvorenim vratima i crvenim tepihom.
Ispit vjerodostojnosti Evropske unijeOva Radončićeva inicijativa sada predstavlja ispit i za Evropsku uniju.
Evropske institucije trebaju pokazati da njihovo protivljenje glorifikaciji presuđenih ratnih zločinaca nije samo dio protokolarnog jezika. Ako je veličanje osuđenih ratnih zločinaca nespojivo s evropskim vrijednostima, onda oni koji to čine ne mogu ostati bez političkih posljedica.
Bosanske institucije, političke stranke, udruženja žrtava i predstavnici civilnog društva trebali bi ovu inicijativu pretočiti u ozbiljan diplomatski zahtjev prema Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu i vladama država članica. Potrebno je definirati jasne kriterije, vjerodostojno dokumentirati svaki slučaj institucionalne glorifikacije i insistirati na ciljanim mjerama prema odgovornim zvaničnicima.Država Bosna i Hercegovina mora naučiti govoriti jezikom konkretnih političkih zahtjeva.
Nije dovoljno očekivati da će međunarodna zajednica sâma prepoznati dubinu problema. Potrebno joj je jasno pokazati da glorifikacija ratnih zločinaca nije unutrašnje političko prepucavanje, nego sigurnosno, pravno i civilizacijsko pitanje koje se tiče cijele Evrope.
Ova Radončićeva inicijativa je upravo to – akcija političke mudrosti i hrabrosti.Evropski predstavnici svake godine 11. jula dolaze u Potočare, polažu cvijeće i ponavljaju zavjet „nikada više“. Taj zavjet ima smisla samo ako podrazumijeva djelovanje protiv onih koji negiraju genocid, ponižavaju njegove žrtve i veličaju njegove izvršioce.
Sahrana pripada porodici. Glorifikacija ratnog zločinca pripada politici.
A politika koja svjesno izabere presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića umjesto istine, pravde i dostojanstva žrtava mora znati da takav izbor ima cijenu.
Petogodišnja zabrana ulaska u Evropsku uniju nije osveta. To je minimum političke odgovornosti i nužna odbrana evropskog moralnog poretka.
Evropa je pozvana da konačno povuče crvenu liniju: ko javno slavi genocid i njegove izvršioce ne može istovremeno uživati privilegije prostora koji tvrdi da počiva na ljudskom dostojanstvu, vladavini prava i poštovanju žrtava.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.