Balkan je pokazao da je i dalje mjesto sukoba prozapadnih i proruskih tendencija, što se potvrdilo i na nedavnim izborima u Crnoj Gori i Bugarskoj, te da Rusija grčevito nastoji održati utjecaj na području koje povijesno i religijski smatra svojim lenom. U Crnoj Gori došlo je do tektonskih poremećaja koji unose nemir i neizvjesnost u budućnost te zemlje, au Bugarskoj, iako proeuropske opcije imaju prednost, ne žele surađivati, što otvara prostor proruskim snagama da šire svoj upliv i čekaju svoju šansu iz prikrajka.
ODVRAĆANJE PAŽNJE
Jako se bojim za Crnu Goru i njezinu sudbinu. Od europskog puta nema ništa. Zemlja će biti potpuno vezana za Srbiju. A možda još i malo radikalnije, s obzirom na geopolitičke interese Rusije na toj točki. Jedina tačka na Jadranskom moru koja nije stabilna – upozorila je nakon nedavnih predsjedničkih izbora u toj zemlji nekadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Njen je nastup važan jer je otvorila pitanje interesa Rusije na Balkanu, posebno u Crnoj Gori, koja je jedina jadranska država na kojoj Kremlj još računa. Pobjeda Jakova Milatovića, u najmanju ruku, otvara pitanje jer su iza njega u kampanji stajale i otvoreno rusofilske opcije, mada je on, kažu i “projekt” zapadnih ambasada u operaciji “odstranjivanja” kompromitiranog Mila Đukanovića. Ne, nije sve tako jednostavno.
Ruski balkanolog Genadij Sisojev kaže nam kako Rusija, upravo zbog situacije koju ima u Ukrajini i “neprijateljstava” sa Zapada, traži svaku mogućnost da im se negdje “zakuha”, da makar i malo, ili na trenutak, odvrati pažnju Ukrajini i usmjeri SAD i EU da se pozabave nekim drugim problemima, a Balkan je, po njima, idealno mjesto za takvu rabotu. Rusija je pozdravila promjene u Crnoj Gori, ali više likuju nad “padom” omraženog Đukanovića – kojeg su, kako kaže Sisojev, označili kao jednog od svojih najvećih neprijatelja i razočaranja, pa i čovjeka koji im je zabio nož u leđa – nego što slave pobjedu Jakova Milatovića, kojeg ne poznaju dovoljno i ne znaju što od njega mogu očekivati.
Pitanje je ima li Rusija snage i mogućnosti za povećanje svog upliva. Milatović jest, s jedne strane, došao na vlast i uz podršku izrazito prosrpskih i proruskih opcija unutar crnogorskog društva (konačno, slavilo se i uz zastave Srbije te podizanjem tri prsta koji su simbol velikosrpske ratne politike i zločina na području Jugoslavije), jer je evidentno. da su i oni u velikom broju glasovali za njega. A tu činjenicu Moskva želi iskoristiti. Stoga Rusi smatraju da im se možda otvorio prostor za djelovanje, ako ništa drugo makar za izazivanje stalne krize i destabilizacije jer su ipak svjesni da Crnu Goru unatoč svemu više neće moći potpuno “vratiti u svoje krilo”, ali pokušati od nje učiniti ili ” novu Mađarsku” ili, još bolje, “srpsku Bjelorusiju”.
Naime, kako je za praški Radio Sloboda rekao Siniša Vuković, profesor sa Sveučilišta Johns Hopkins, Moskva Crnu Goru smatra “mekim trbuhom” NATO-a.
Po njemu, nakon promjene vlasti i očekivanja da će se potvrditi i na junskim parlamentarnim izborima, Kremlj će se fokusirati na Crnu Goru zbog njezinih institucionalnih i društveno-etničkih problema, koji čine najslabijom karikom u lancu prozapadnih država ovog dijela Balkana.
I američki analitičar Janusz Bugajski smatra da se Rusija neće izravno miješati, nego će to raditi, kao i sada, preko Srbije, odnosno Aleksandra Vučića. I Sisojev nam kaže da će utjecaj Rusije na Crnu Goru biti onoliki koliki bude njihov utjecaj na Vučića.
Evidentno je da Moskva dokraja ne vjeruje Vučiću i pribojava se da bi on mogao u nekom trenutku ‘otkačiti’, zato joj je važno imati još pokrića, prvo Milorada Dodika (prvi je čestitao Milatoviću na pobjedi) te pogotovo Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC). ).
Stupanj utjecaja Rusije u regiji ovisit će o stupnju utjecaja na Vučića – uvjeren je Sisojev. Sada ću nastojati pojačati svoj upliv na Podgoricu preko Beograda, jer su i sami zainteresirani da nakon “Milova pada pokušaju vratiti svoje pozicije na crnogorsku scenu”. Naime, Srbija se nikada nije pomirila s crnogorskom neovisnošću, slično kao ni Rusija s ukrajinskom. Podsjetimo se da Vučić okrivljuje srpsku vlast iz vremena ostvarivanja crnogorske neovisnosti (2006. godine) za to, te je rekao da će raditi na tome da “za 10 ili 20 godina ponovo ostvare zajedničku državu”. To je otprilike sada to vrijeme.
NAJPOUZDANIJI ADUT
U ovom trenutku ne vjerujem da Moskva može kontrolirati Milatovića ‘direktno’, nego će to činiti iz dva pravca – preko Beograda, odnosno Vučića, i još efikasnije preko SPC-a, kao njezinog najpouzdanijeg aduta, na koji Rusija ima veliki utjecaj – kaže Sisojev. SPC će biti zaštitni mehanizam ako Vučić “omane”, na isti način kako su to učinili na skupštinskim izborima 2020. godine, kad je SPC za “prosrpske-proruske opcije” izvojevao pobjedu.
Glavni ruski saveznik nedvojbeno je SPC, koji je pupčanom vrpcom povezan s Ruskom pravoslavnom crkvom (RPC) i patrijarhom Kirilom. Profesor međunarodnih odnosa na bostonskom sveučilištu Vesko Garčević za RSE kaže kako će utjecaj SPC-a na politički život Crne Gore jačati jer će stranke koje će, najvjerovatnije, preuzeti vlast nakon lipanjskih izbora biti “otvorene za taj utjecaj”. Podsjetimo da je nakon izbora 2020. vladu sastavljao tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, a da je u njoj bio i Milatović. SPC je, recimo, osudio odluku vlasti u Ukrajini da Kijevsko-pečersku lavru vrati pod ingerenciju države i iseli iz njega monahe za koje Kijev sumnja da su lojalni Moskvi. U priopćenju su taj potez službenog Kijeva nazvali “državnim terorom”. To nikoga ne treba iznenaditi jer kad je 2019. Pravoslavnoj crkvi Ukrajine dodijeljena autokefalnost, to jest nezavisnost od Moskovske patrijaršije, na stranu RPC-a tada je stala samo SPC. Sveti arhijerejski sabor SPC-a odlučio je da neće priznati odluku Carigradske patrijaršije, ocijenivši da je odluka patrijarha Bartolomeja “neutemeljena”. Zato nije čudno da SPC u europskim krugovima glasi za organizaciju koja promovira Rusiju na Zapadnom Balkanu. To je istaknuto iu Rezoluciji Europskog parlamenta u martu 2022. godine, u kojoj stoji da su europarlamentari zabrinuti zbog “pokušaja Pravoslavne crkve u zemljama kao što su Srbija, Crna Gora i BiH, posebno u entitetu Republika Srpska, promovirati Rusiju kao zaštitnicu tradicionalnih porodičnih vrijednosti i jača odnose između države i Crkve“.
Doduše, u svojim prvim nastupima Milatović je najavio da će u svom mandatu uvesti Crnu Goru u EU, da neće “dirati sankcije Rusiji”, opozvati priznanje Kosova te dovesti u pitanje članstvo u NATO-u (sve ono što traže njegovi prosrpsko-proruski partneri ). To su ‘crvene linije’ koje on, kao racionalan političar, neće prelaziti – kaže Sisojev, ne zato što intimno možda ne bi, nego je svjestan da bi ga to dovelo u velike neprilike jer su to stvari preko kojih Zapad, a pogotovo oni koji su ga podržali protiv Đukanovića, ne bi prešao, a Rusija ga vjerojatno oko toga neće pritiskati, jer znaju da to, barem u ovom trenutku, nije izvjedilo. Sisojev kaže da bi to zaklinjanje u Europi ipak uzeo s određenom rezervom. – Mislim da će kod njega prevladati “Vučićev sindrom”. Naime, riječi će se razlikovati od djela. Vučić stalno ističe da je strateški cilj Srbije ulazak u EU, ali već dvije-tri godine nema nikakvog suštinskog pomaka, jer i on to svjesno koči.
Profesor Vesko Garčević kaže kako u Milatovićevu Pokretu “Europa sad” ima ljudi koji su jako nacionalistički nastrojeni, ali i onih koji, makar verbalno, podržavaju euroatlantsku agendu. U EU su se zaklinjala oba premijera, i Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović, ali Crna Gora je praktički zaustavila svoj europski put upravo u njihovim mandatima i nije u posljednje tri godine učinila nikakav pomak u pregovorima i približavanju, iako je najviše napredovala od svih drugih država regije. Crna Gora je imala priliku da uđe u EU, možda već u sljedećih nekoliko godina, ali je ta prilika propuštena. Naime, podsjeća Sisojev, Dritanu Abazoviću, za kojeg također kažu da je čovjek “zapadnih ambasada”, sugerirano je da ne potpisuje Temeljni ugovor sa SPC-om jer bi to moglo koštati Crnu Goru daljnjih pregovora s EU. Dakle, iako je to znao i primio upozorenja američke i britanske ambasade, on je to potpisao i Crnu Goru time zakočio u daljnjem pristupanju. Milatović bi mogao postupati slično, jer konačno, ima i on dugova i pred onima koji su ga doveli na vlast. Onako kako su postupali Vučić i Abazović mislim da će to biti privlačan model i za Milatovića – ističe Sisojev. I profesor Garčević misli da su “ambasade” pomogle Milatoviću, ali kaže da će EU i SAD i njemu i njegovom “Evropi sad” dati određeno vrijeme da se vidi kuda će krenuti io kakvom profilu stranke se stvarno radi. Prema Sisojevu, najintrigantnije će biti koliko će Zapad “tolerirati” “normalizaciju” odnosa sa Srbijom i približavanje Vučiću jer je to važno i Rusiji, pa će Moskva preko te “normalizacije” tražiti svoju nišu da utječe na Podgoricu. Pitanje je hoće li se Crna Gora priključiti Otvorenom Balkanu, koji u Crnoj Gori mnogi smatraju “Vučićevim mehanizmom širenja srpskog svijeta”, te kako će se Zapad postaviti oko toga.
Ne, recimo da na rusku prisutnost na Balkanu utječe i rizik od gubitka velikih sredstava koja dolaze iz Bruxellesa, kojih se nitko ne želi odreći, te vrlo izravno uspjesi odnosno neuspjesi Rusije u Ukrajini. Ako se ratna sreća okrene, vjerovatno će ojačati proruske snage na cijelom Balkanu da pojačaju svoje zahtjeve i ambicije. Međutim, postoje i drugačija razmišljanja, kada je riječ o ruskom utjecaju na Balkan.
Davor Boban, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, smatra da se pretjerava kada se tvrdi da Rusija može destabilizirati ovu regiju, a možda čak i Bugarsku i Grčku. Ovaj stručnjak za države Istočne Europe eksplicitno nam kaže da je ruski utjecaj slab, iako je bio jak naročito u onim zemljama u kojima su ruske kompanije kontrolirale neke segmente gospodarstva, posebno energetski sektor, te gdje je dio političkih elita i stanovništva bio proruski orijentiran. EU je svojim djelovanjem tijekom posljednjih godina uspio iu tim zemljama pojačati svoj utjecaj. Primjerice, prihvaćanjem pravila EU o energetici smanjila se ruska kontrola nad njihovim nacionalnim energetskim sektorima. EU je djelomično financirala izgradnju plinske infrastrukture koja je omogućila bolju povezanost tih zemalja i time smanjila ovisnost o ruskom plinu. Izbijanje rata u Ukrajini još je više udaljilo te zemlje od Rusije. Nakon što je Bugarska prošle godine odbila plaćati ruski plin u rubljima, Rusija je obustavila dalji izvoz plina u tu zemlju, premda je nastavila koristiti bugarske plinovode za izvoz u druge zemlje, uključujući i Mađarsku – podsjetio je Boban.
PRORUSKA UPORIŠTA
Glavna proruska uporišna točka i dalje je Srbija, čiji se lider Aleksandar Vučić stalno hvali da odolijeva uvesti sankcije Moskvi. Kako je nedavno podsjetio BBC, Srbija je osudila rusku invaziju glasajući za rezoluciju UN-a, ali je ostala jedina europska zemlja u Bjelorusiji koja još nije uvela sankcije Moskvi. Zbog toga je Europska komisija u redovitom izvještaju 2022. godine vrlo jasno kritizirala stav Srbije prema Moskvi i napadu Rusije na Ukrajinu.
U Bruxellesu su upozorili da je Srbija nastavila održavati bliske veze s Rusijom, a neke od izjava i poteza visokih dužnosnika Srbije EU je opisala kao direktno suprotstavljanje vanjskopolitičkim pozicijama EU. Ne, slično rezonira i većina tamošnjeg stanovništva. Prema istraživanju iz decembra prošle godine, 62 posto Srba vjeruje da je odgovornost za rat u Ukrajini zapadne sile, a manje od 24 posto smatra da je Rusija kriva za sukob, a 3,4 posto da je krivac Ukrajina. Osim toga, 70,5 posto ispitanika odgovorilo je da Srbija ne treba uvesti bilo kakve sankcije Rusiji, koju je 47,5 posto ocijenilo kao najvažnijeg političkog partnera Srbije, nasuprot samo 30,1 posto koji su odgovorili da je EU.
Boban takvu sklonost Rusiji u velikom dijelu srpske javnosti objašnjava ponajprije tradicionalnom naklonošću. Pritom će podsjetiti kako “Srbija tu nije iznimka u jugoistočnoj Europi jer slična naklonost postoji iu Bugarskoj i Grčkoj. Potonje dvije neovise o ruskoj potpori u nekim pitanjima, poput statusa Kosova, i članica su EU-a i NATO-a”. A na pitanje koliko su duboki odnosi Beograd-Moskva, i hoće li opstati, Boban odgovara – Srbija je više oslonjena na Rusiju nego obratno.
U Bugarskoj je na izborima dobro prošla prokremaljska stranka Preporod (Vzdraženije), koja stalno na izborima raste, pa je 2021. imala 13, a na izborima 2. aprila osvojila je 37 zastupnika. A kako se proeuropske snage neće, najvjerojatnije niti ovoga puta, dogovoriti o zajedničkoj vladi, na sljedećim bi izborima stranka Putinova prijatelja Kostadina Kostadinova, kojega bi ironično zbog toga zovu Kostja Kopejkin, mogla dodatno ojačati.
Njegova agenda je izlazak Bugarske iz NATO-a, traži referendum da se odgodi uvođenje eura na 20 godina, protivi se pomoći Ukrajini jer vrijeme, kaže, “NATO uvlači Bugarsku u rat s Rusijom”. Moskva stalno podiže proruski sentiment u Bugarskoj, naglašavajući povijesne veze i tvrdeći da Zapad ugrožava pravoslavne vrijednosti, te širi propagandu o “propasti Zapada”, kaže za RSE bugarska politologinja Vesela Črneva iz Vijeća Europe. Od toga što je Bugarska već u dugogodišnjoj krizi (pet puta su bili izbori u dvije godine, a smiješe se na jesen i šesti) koristi ima samo Rusija, odnosno proruski predsjednik Ruman Radev, koji tako “tehničkim vladama” kontrolira Bugarsku, kaže profesor sa sofijskog fakulteta međunarodnih odnosa Ognjan Minčev.
Ako se uspije “složiti” proeuropska vlada, ona bi, kaže Dmitri Popov, mogla donijeti zakon o lustraciji političara i državnih dužnosnika koji su tajno ili otvoreno radili za Rusiju, što bi svakako otupilo ruski utjecaj. Naime, sve ovisi hoće li se uspjeti dogovoriti dvojicu ljutih suparnika i bivše premijere Bojka Borisova i Krilija Petkova. a smiješe se na jesen i šesti) koristi ima samo Rusiju, odnosno proruski predsjednik Ruman Radev, koji tako “tehničkim vladama” kontrolira Bugarsku, kaže profesor sa sofijskog fakulteta međunarodnih odnosa Ognjan Minčev. Ako se uspije “složiti” proeuropska vlada, ona bi, kaže Dmitri Popov, mogla donijeti zakon o lustraciji političara i državnih dužnosnika koji su tajno ili otvoreno radili za Rusiju, što bi svakako otupilo ruski utjecaj. Rusiji svakako konvenira da na Balkanu bude nestabilno i da se Zapad “okupira” sadašnjim problemima, jer to znači da se miče pozornost s Ukrajine. Sisojev nam kaže kako ne misli da Rusija ima neki konkretan plan za Balkan.
Naime, evidentno je da nema za Ukrajinu, koja je sigurno važnija i presudnija, pa vjerojatno onda nema nešto konkretno ni za Balkan, osim interesa da ga destabilizira, ali i tu se radi više o improvizacijama nego smislenom planu, piše Jutarnji list.