Čuješ da te ostavljam, ali ne vjeruješ! Da, ovaj put zauvijek ili bih potonula u tvoj imaginarni svijet. Teško hodam po našem domu i nije lako sve to. I tek tako otići. Ovo je moja prva odluka i smatram da je ozbiljna. Bez najave ne stajem iz naših tajnih zidova u kojima sam se davila u suzama.
Jer poslije velikog razočaranja, odlučih da me ove kiše što padaju i snijeg što provejava, ne dotaknu. I nije slučajno. Ne daj nikad na sebe. Idem bez riječi i sve ti ostavljam. Nosim poveći kofer u koji će mi stati moj život bez tebe, mislim na fotografije sa mojim sinom i psom. Nosim srebrnu zvijezdu sa jelke, kako bi nam osvijetlila pravi put ka sreći. Čuvaj se!
Kada kročiš u moj topli dom i vidiš jelku i lampione i sve da svijetli, čak i postavljen sto, koji je savršen, za svaki praznik, ovaj put Božić. Izašli smo moj sin, pas i ja sa koferom punim ljubavi i uspomena. Ti nisi tu i zoveš se zaborav. Ostavio si me i varao i trajalo je. Izvini, ali važnije su mi neke druge stvari. Koračamo duž staze, gde si ostavio ljubav, onu koju voliš. Prvo što sam osjetila jedno ništa. Osjetila baš ništa. Pada kiša, rominja snijeg, ali to nikada ne smeta odlasku. Osjećam ništa. Želim da osjećam ništa. Želim da lutam, da šetam, slobodna kao iz kaveza izašla. Kroz košavu mi šapućeš bezvrijedne riječi, dok šetamo po kiši. Slušajući te iz daljine, ništa ne vrijedi, jer volim kišu i nemam kišobran. Nemam ga i ne treba. Idi i ti nisi valjda toliko lud? Mi šetamo i šetamo i gledaju nas, dok samo šetamo. Već spremni za novi put. Ništa nas ne boli, baš ništa. Ne volim bol. Ništa ne boli, samo malo ništa.