Krleža je plod propale ljubavi majke Josipe i nepoznatog oca. Skrbništvo nad njim preuzima učitelj Miroslav Krleža, rođak njegove majke. S ocem nije pronašao zajednički jezik, za njega kaže da je hladan i okrutan. Problematiku porijekla kasnije je opisao u romanu Povratak Filipa Latinovicza. U želji da se odmakne od svog nezakonitog oca, obrazovanje dovršava u Budimpešti.
Odrastajući, sve se više zanima za društvena i politička pitanja koja su ga za života dizala u visine i bacala na dno. Ta ista politička pitanja su ga vodila u zatvor, na ratište, zabranjivala su i cenzurirala njegova djela, ali ih i glorificirala.
Nakon Prvog svjetskog rata postao je najistaknutija figura intelektualne scene. Bio je aktivan član Partije i njezino zvučno ime sve dok ga nisu tražili da napusti Zagreb i preseli u Beograd. Nakon što je odbio poziv, veza s Partijom je raskinuta. Moguće je da mu je taj potez kasnije, u NDH, spasio život. Približavanjem Drugog svjetskog rata, Krležina vjera u komunizam slabi zbog sve učestalijih čistki u kojima je nastradala većina njegovih prijatelja. Za vrijeme ustaškog režima nije objavio ni jedno djelo, a čitav rat proveo je u Zagrebu pišući dnevnik.
U 88. godina života i nakon 66 godina književnog stvaranja iza sebe je ostavio pedesetak zbirki pjesama, pripovijedaka, romana, drama, eseja, polemika, putopisa i dnevnika. Bio je najplodniji i najsvestraniji pisac ovih područja, tri puta nominovan za Nobelovu nagradu. Krležini tekstovi su teški i mračni, on piše o smrti, bijedi, samoći, o iluzijama i o stvarnosti. Najopsesivnije teme njegovih djela su rat i politika: te su teme u pozadini svih njegovih djela.
Piščeva književna vrijednost često se gledala kroz političku prizmu. Tek se u novije vrijeme politička sjena makla s njegovog opusa. Prema mnogim kriterijima, Krležin je opus na nivou mnogo većoj od nacionalne. Balade Petrice Kerempuha, Na rubu pameti, Gospoda Glembajevi i druga djela svrstavaju ga među najveće evropske pisce.