Štulić je jedan od rijetkih jugoslovenskih rokera čije su se ploče prodavale u stotinama hiljada primjeraka. Zvanično, prema podacima njegove izdavačke kuće u Hrvatskoj, do rata su njegove pjesme prodate u milionskom tiražu.
Muzičku karijeru počeo je sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je osnovao svoj prvi bend Balkan sevdah bend. Njegov glavni hit bila je pjesma „Balkan“ koju je Štulić napisao po povratku iz vojske, 1974. godine. U to vrijeme prijatelji su ga savjetovali da se okani pjevanja i posveti svirci i komponovanju. Tri godine poslije formirao je novi bend po imenu Azra. U to vrijeme je samom sebi dao nadimak Johnny. Odluka je bila da u Azri pjeva Jura Stublić, a on da svira gitaru, jer je htio da odustane od pjevanja. Međutim, ubrzo ga napušta čitava ekipa, koja formira Film. Štulić tada postaje član Parnog valjka. Ni ta kombinacija nije dugo potrajala. Vrativši se ideji Azre izdaje prvi singl sa pjesmama „Balkan“ i „A šta da radim“. Bend je tokom tog ljeta svirao po trgovima na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa publikom. Prvi album Azre izašao je 1980. godine i smatra se jednim od najjačih debija u historiji jugoslovenskog roka…
Mnoge pjesme Štulić je posvetio svojim djevojkama. Pjesma „Gracija“ nastala je samo za jedan dan, a inspiracija mu je bila tadašnja djevojka Gracija Pedić. Austrijanki Suzi F. iz Beča, s kojom je bio u kratkoj ali strasnoj vezi, posvetio je pjesme „Suzy F“ i „Hladan kao led„.
Nekima je svirao i pod prozorom. Naime, svojoj djevojci koja ga je vozila na prve koncerte Branki Bakarić, starijoj kćerci poznatog političara Vladimira Bakarića, napisao je pjesmu „Odlazak u noć“. Pozorišnoj rediteljki Snježani Banović-Dolezil, koja mu je bila djevojka tri godine, posvetio je pjesmu „Volim te kad pričaš„.
Početkom 80-ih Štulić odlazi u Nizozemsku gdje i danas živi sa suprugom Josefine u mjestašcu Houten, petnaestak kilometara od Utrechta.
Mnogi ljudi koji su sarađivali sa njim, uglavnom ga opisuju kao hirovitog, svojeglavog, tvrdoglavog, tiranina, svađalicu i egomanijaka. Oni koji ga lično poznaju kažu da je lakše voljeti Džonija nego razumijeti Štulića. Zbog toga je uvijek sam. On na sve kaže: „Uvijek sam tražio mnogo. Tražio bolje od sebe, a ja najbolji.”