Svi znalci iz ovog sektora, reći će da je put jedan od presudnih resursa koji sačinjavaju turistički proizvod.
U njih svakako spadaju i poljoprivredni proizvodi, prirodne atraktivnosti, lokalni običaji, kultura, smještajni kapaciteti i ostalo.
No, da bismo uopće vidjeli ponudu određene lokacije, neophodno je do nje doći. Kao dan je jasno da Bosna i Hercegovina ne može razvijati masovni turizam poput nekih svjetskih destinacija, ali jednako tako ima ogromne potencijale za lokalni, prije svega seoski.
Osim deklarativnog isticanja njegovog značaja, malo šta se na tom polju institucionalno radi. Možda je najočitiji primjer toga posljednje bosansko selo – Lukomir. Ovo planinsko selo je ustvarni ljetna destinacija, jer je zimi zavejano u snijeg.
Ko je zakazao?
Dolazak do bosanskog bisera je u najmanju ruku – ekstremni avanturizam. Neki od posjetilaca su s opisima išli čak do te mjere da ga nazivaju “putem za na kraj svijeta”. A, zamislite – vodi ka Nacionalnom spomeniku “Kulturni krajolik-selo Lukomir”.
“Značilo bi da se država pozabavi putem, ovdje mislim baš na državu BiH, njezine su ingerencije nacionalni spomenici, jer obično kod nas u Bosni kad se nešto proglasi nacionalnim spomenikom, znači da niko o tome ne vodi računa. Mi smo nekako ovdje živi primjer da je to tako“, kaže Halil Čomor mještanin Lukomira i lokalni hodža.
Ovo najviše naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini nalazi se na 1.495 metara nadmorske visine. Pripada Općini Konjic, a do njega se može doći i iz pravca Sarajeva. Od Konjica je udaljen oko 30 kilometara, a od Sarajeva 45 kilometara. U zvaničnim turističkim uputama, naći ćete da vožnja od centra bh. prijestolnice do Lukomira, putem koji vodi preko Babinog dola na Bjelašnici, traje oko sat i pol vremena (međutim, računajte više od dva, ako putujete manjim vozilom).
Krivudavi makadam
Veći dio puta je asfaltiran, no zadnjih 11 kilometara je krivudava makadamska cesta koja prvo vodi kroz ogoljene kraške krajolike, a potom kroz pejzaže sa cvjetnim livadama. I možda je najbolje dok se vozite da gledate kroz prozore sa strana, nikako naprijed (osim vozača), jer je su u makadamima, ne rupe, nego rupčage. I za to niko ne mari, osim mještana, koji udruženi sa svojim skromnim budžetima, nastoje, koliko – toliko učiniti ga prohodnim.
“Prosto je nevjerovatno da se nas 50-tak, skupimo da svojim sredstvima i radom popravljamo put, a kunemo se kako imamo nacionalni spomenik i kako imamo kulturni krajolik ovdje. Ja bih zamolio da se malo otvore prema nama i da nam izađu u susret, ne tražimo mi ništa nego načine i moduse da je moguće dolaziti na Lukomir”, poručuje Čomor, piše Agroklub.
Selo posjeduje svu ostalu neophodnu infrastrukturu – telefon, struju, vodu i kanalizaciju. Ima vlastito groblje, a davne 1969. mještani su izgradili džamiju, koja je renovirana 2014. godine. Lokalni ugostitelj Nersid Masleša, vjeruje kako je mjesto perspektivno što se tiče turizma. U promociji im pomaže, ističe, turistička zajednica Hercegovačko-neretvanskog kantona. Redovno, kako kaže, razgovara i s općinskim vlastima, gdje su mu vrata uvijek otvorena, a jedan od tema je svakako put.
Razgovarali smo o infrastrukturi puta, da se spoji sa Čuhovićima jer je to općina Konjic, a na kraju krajeva i ovaj pravac od Sarajeva, koji pripada pola Sarajevu, pola Trnovu da se uredi, naspe“, priča nam Masleša.
Mještani nisu za to da se ova dionica asfaltira. Smatraju da “ne bi bilo to, to“. Nadaju se da će njihovi apeli stići do nadležnih i da će već od naredne sezone biti prohodnije. Inače do sela moguće doći i pješice preko dvije planinarske staze, koje kreću iz sela Umoljani na Bjelašnici.