To je moja najdraža fotografija, snimljena na početku moje estradne menadžerske karijere, daleke 1972. godine, kada sam se poslije rada sa glumcima iz Prijedorskog pozorišta “prešaltovao” na estradu. I nisam pogriješio. Ljepo je raditi sa glumcima, to je gospodski posao, ali od tog posla se moglo malo živjeti. Brzo sam ukapirao, iako sam imao samo dvadeset godina i godinu dana prije toga završio srednju školu, da se treba prihvatiti drugog posla. Odlučio sam da postanem i estradi menadžer iako sam se kao voditelj i glumac u Prijedoroskom pozorištu već afrmisao. Jer, u to vrijeme estrada je počela da cvjeta, bile su to “zlatne estradne godine” kada se dobro zarađivalo. Zanimljivo, menadžer je bila zabranjena riječ, koja je u socijalističku Jugoslaviju dolazi sa kapitalističkog zapada i nije se smjela izgovoriti javno, već organaizator. Mogao si i zatvor fasovati govori nam Nikola Idžan.
Zašto je fotografija sa Mehom Puzićem, Hankom Paldum, na kojoj se vidi i zagrebački menadžer Mario Bulić, najdraža?
-Rad sa Mehom Puzićem mi je prvi posao na estradi. Sa njim sam zaradio prve veće pare. Njega kao da mi je Bog poslao. Hanka je bila klinka, tek se probijala na estradi. Meho je bio veliki laf, neprevaziđeni umjetnik i saradnik. U to vrijeme nisam imao auto, pa sam, da bi najavaljivao koncerte, išao autobusom od grada do grada, nosio i ljepio plakate. Videvši tako Puzić da sam revnostan u svom poslu i ozbiljan odluči da mi kupi auto!? I to kakav, “varburg karavan”! E, sad više nećeš da se truckaš autobusima po bosanskoj kaldrmi već ćeš se fino voziti. Uz to, bićeš i šofer ekipi, jer ćemo u tvoj “varburg karavan” da stavimo instrumente i zvučnike, rekao mi je legenradni Meho. Tada za nastupe obično su pjevači obezbjeđivali ozvučenje, koje je bilo skromno. Danas je to već druga priča, za ozvučenje, uz to ide i rasvjeta, nekakvi laitšoui, treba ti veći kamion!
Kakav je Meho imao reportoar?
-U to vrijeme u Jugoslaviji je bilo nekoliko festivala, koji su afirmisali pjevače i ono što oni rade. Jedan od najprestižnijih je bio Ilidžanski festival na kojem je nastupao narodnjački krem iz cijele Jugoslavije. Na njemu je i Meho stekao reputaciju odličnog interpretatora narodne muzike. Godine 1967. je prvi put nastupio na Ilidži pjesmom ”U proljeće kad vjetrić zapiri” i odmah dobio prvu nagradu stručnog žirija i treću nagradu publike! Već sljedeće godine pjevao je na “Beogradskom saboru” (“Šta se ono tamo zbiva”), da bi 1971. g. “eksplodirao” pošto je snimio album i veliki hit “Jednom se živi”, koji se i danas pjeva. Posebno je bio majsor za sevdalinke, koje su nekada bile veoma popularne. Tada, sam nastup na nekom festivalu je bio dovoljan da postaneš popularan, danas to nije. Sada su nekako pjesme, a i pjevači, sladunjavi, jedva primjetni. Treba ti dosta sreće (i para) da postaneš popularan. Nema ni kompoztitora, tekstopisaca … Autori samo prepisuju jedni od drugoga. A pjevači samo aferama, neke i sami izmišljaju, postaju navodno popularni.
Sa vama je bila i Hanka Paldum?
-Da, Meho Puzić je bio tada popularan pjevač u Jugoslaviji. Imao je trideset i pet godina, a Hanka početnica, imala je šesnaest godina. Meho joj je mnogo pomogao. Tada je Hanka bila početnica-amater, pjevala je po školskim priredbama. Tek poslije godinu-dvije kada je na Radio Sarajevu položila audiciju počela je profesionalno da nastupa. Mislim da su joj sa Mehom Puzićem bili prvi zvanični estradni nastupi.
Tekst: Zoran JAKŠIĆ